Dječija apsansna epilepsija (CAE), ranije poznata kao piknolepsija, je sindrom idiopatske generalizirane epilepsije koji počinje u djetinjstvu, obično između 4. i 10. godine života, s vrhuncem početka između 5. i 7. godine. Karakteriziraju ga česti napadi apsanse - kratke epizode smanjene svijesti koje počinju i završavaju naglo, često praćene suptilnim automatizmima poput treperenja očnih kapaka ili mljackanja usnama. Napadi obično traju manje od 30 sekundi i mogu se pojaviti desetine ili čak stotine puta dnevno. Djeca s CAE su inače razvojno normalna, a elektroencefalogram (EEG) pokazuje karakteristična generalizirana šiljasto-valna pražnjenja od 3 Hz. Sindrom je genetički složen, a vjeruje se da napadi nastaju zbog disfunkcije talamusnokorteksne mreže. Prognoza je uglavnom povoljna, a mnoga djeca postižu remisiju napadaja tokom adolescencije. Etosuksimid je preferirani tretman prve linije.

Znaci i simptomi Apsansna epilepsija u djetinjstvu karakteriziraju tipični apsansni napadi - kratki, generalizirani napadi s naglim početkom i prestankom. Tokom napada, dijete može naglo prekinuti tekuću aktivnost i izgledati kao da zuri u prazno, sa smanjenom sviješću. Ove epizode obično traju između 10 i 30 sekundi, nakon čega dijete nastavlja s aktivnostima bez konfuzije.

Suptilni motorički automatizmi su česti, uključujući treperenje očnih kapaka, mljackanje usnama ili manje pokrete ruku, iako su izraženije motorne karakteristike neuobičajene. Napadi se često javljaju u klasterima i mogu se događati desetine puta dnevno. Obično nema aure ili postiktalnih simptoma.

Uzroci CAE se smatra genetičkim poremećajem multifaktorskim kompleksnim poligenskim poremećajem. Klasificirana je kao idiopatska generalizirana epilepsija (IGE), što znači da nastaje bez prepoznatljivih strukturnih abnormalnosti mozga i pretpostavlja se da ima snažnu genetsku osnovu. Većina slučajeva je poligena, što uključuje kombinovani efekat uobičajenih genetičkih varijanti koje utiču na talamusnokorteksnu ekscitabilnost, sinapsnu transmisiju i regulaciju ionskih kanala. Iako CAE nema jednu definirajuću mutaciju, nekoliko gena je implicirano u predispoziciji. To uključuje CACNA1H, koji kodira podjedinicu kalcijskog kanala T-tipa (Cav3.2) uključenu u aktivnost talamusnog pejsmejkera, i GABRG2 i GABRA1, koji kodiraju podjedinice GABAA receptora. Ovi nalazi podržavaju ulogu oštećene inhibitorne neurotransmisije i izmijenjene kalcijeve signalizacije u patogenezi apsansnih epilepsijskih napada. Međutim, ove varijante nisu ni specifične ni neophodne za dijagnozu, a trenutno nijedan genetički test nije dijagnostički za CAE u općoj populaciji.

Patofiziologija CAE se karakterizira povezanim generaliziranim šiljasto-valnim pražnjenjima od 2,5–4 Hz na elektroencefalografiji (EEG), za koja se smatra da su rezultat abnormalnih oscilacija unutar talamusnokorteksnih krugova. To uključuje interakcije između talamusnog mrežastog jezgra, talamusnokorteksnih relejnih neurona i korteksnih piramidnih ćelija i odražava neravnotežu između ekscitacijskih i inhibitornih procesa.

Ključni mehanizam uključuje niskopragovne T-tipove kalcijskih kanala, koji su visoko eksprimirani u talamusnim neuronima i doprinose ritmičkom paljenju naleta. Vjeruje se da prekomjerna aktivacija ovih kanala podržava generiranje i održavanje šiljasto-valnih pražnjenja. Smatra se da je učinkovitost etosuksimida, terapije prve linije za apsansne napade, povezana s njegovom sposobnošću blokiranja kalcijevih struja T-tipa. Inhibitorna signalizacija putem GABAergičkih mehanizama također igra važnu ulogu. Abnormalna aktivnost GABAA i GABAB receptora unutar talamusa i korteksa uočena je kod životinjskih modela apsansne epilepsije, doprinoseći hipersinhronoj dinamici mreže.

Dijagnoza Dijagnoza CAE dijagnosticira se na osnovu kliničke anamneze, EEG nalaza i specifičnih kriterija sindroma. Sindrom zahtijeva prisustvo tipičnih apsansnih napada - kratkih generaliziranih napada s naglim početkom i prestankom, karakteriziranih oštećenom sviješću i, često, suptilnim automatizmi. Ove epizode se obično javljaju više puta dnevno i naglo počinju i završavaju. Obično se javljaju kod inače tipično razvijene djece između dobi četiri i 10 godina.

EEG je neophodan za potvrdu. Karakteristični nalaz je generalizirano, simetrično pražnjenje zubac i talas od 3 Hz (raspon: 2,5–4 Hz) koje se poklapa s kliničkim odsustvom. Hiperventilacija je pouzdan metod aktivacije, s tipičnim pražnjenjima izazvanim u do 87% slučajeva. Ako se nakon tri minute hiperventilacije kod neliječenog djeteta ne uoči generalizirana aktivnost šiljaka i vala, dijagnoza CAE je malo vjerojatna. Pozadinski ritam je obično normalan. Budući da je zurenje uobičajeno u djetinjstvu, klinička razlika između apsansnih epilepsijskih napada i bihevioralnih napada zurenjem je neophodna. Karakteristike koje ukazuju na napade uključuju nagli početak i prestanak, gubitak izraza lica, ponavljajuće pokrete, nereagovanje na vanjske podražaje i pojavu tokom aktivnih zadataka.

Nova klasifikacija epilepsijskog sindroma pruža obavezne i isključive kriterije, kao i neke tačke koje treba smatrati znacima upozorenja. Karakteristike upozorenja su neuobičajene kod CAE, ali se povremeno mogu javiti. To uključuje početak epilepsijskih napada između 2-3 ili 11-13 godina, apsansne napade koji su produženi ili rijetki, generalizovane tonusno-klonske napade prije ili tokom perioda čestih apsansa i EEG abnormalnosti kao što su dosljedno unilateralni pražnjenja ili nedostatak odgovora na hiperventilaciju. Iako prisustvo karakteristike upozorenja ne isključuje dijagnozu, smanjuje dijagnostičku pouzdanost i trebalo bi da podstakne pažljivu ponovnu procjenu. Što je više prisutnih karakteristika upozorenja, veća je potreba za razmatranjem alternativnih epilepsijskih sindroma.

Isključujuće karakteristike su nalazi koji nisu kompatibilni s dijagnozom CAE. To uključuje prisustvo drugih tipova napadaja (kao što su Mioklonusni, atonusni, tonusni, atipični apsans ili fokusni napadi), početak epilepsijskog napada prije 2. godine ili nakon 13. godine, umjerena do teška intelektualna onesposobljenost i difuzno usporavanje EEG pozadine. Kada su ovi parametri prisutni, treba postaviti drugačiju dijagnozu.

Liječenje Etosuksimid se smatra terapijom prve linije za apsansnu epilepsiju u djetinjstvu, na osnovu komparativnih dokaza iz randomiziranih i opservacijskih studija. Multicentrično randomizirano kontrolirano ispitivanje koje je obuhvatilo 453 djece pokazalo je da etosuksimid i valproat imaju sličnu efikasnost u postizanju izlaska iz napadaja nakon 16 sedmica liječenja. Međutim, etosuksimid je bio povezan s nižom učestalošću nuspojava povezanih s deficitom pažnje, dok je valproat povećao rizik od simptoma deficita pažnje.

Prospektivna kohortna studija je također otkrila da je etosuksimid povezan s većom stopom potpune remisije u usporedbi s valproatom, s omjerom rizika od 2,5 (95% CI: 1,1–6,0) u multivarijantnoj analizi. Na temelju ovih nalaza, etosuksimid se općenito preporučuje kao preferirana početna terapija. Valproat se može razmotriti ako je etosuksimid neefikasan ili se ne podnosi.

Epidemiologija CAE čini 10-17% svih slučajeva epilepsije kod djece školskog uzrasta. Incidencija je približno 6,3–8,0 djece na 100 000 godišnje.

Također pogledajte Generalizirana epilepsija s febrilnim napadima plus Kalcijski kanal Zubac i talas

Reference

Kategorija:Kanalopatije Kategorija:Tipovi epilepsije Kategorija:Tipovi epilepsijskih napada