thumb|Sluge čekaju da posluže zdjele riže i pečenu janjetinu gostima na vjenčanju arapskog farmera u Negevu. מנות אוכל של אורז ובשר מוכן להגשה לא thumb|Muški članovi porodica mladog para jedu ostatke obroka posluženog na vjenčanju dva beduina u Negevu בדואים אורחי החתן Otvoreno ropstvo u Palestini, u pokretnoj imovini postojalo je sve do 20. stoljeća. Trgovina robljem u osmanskoj Palestini službeno je prestala 1870-ih, kada je, prema popisu stanovništva iz 1905. godine, stigao posljednji brod s robljem, nakon čega se činilo da je ropstvo postepeno smanjeno na marginalnu pojavu. Međutim, bivši robovi i njihova djeca i dalje su nastavili raditi za svoje bivše robovlasnike i, prema izvještajima, još uvijek su živjeli u stanju de facto ropstva 1930-ih. Mnogi pripadnici manjine Crni Palestinci su potomci bivših robova.
Osmanska Palestina (1516–1917)
Pozadina Palestina je historijski bila dio većih država, a institucija ropstva u tom području je posljedično predstavljena institucijom ropstva u Rašidunskom kalifatu (632–661), ropstva u Omejadskom kalifatu (661–750), ropstva u Abasidskom kalifatu, ropstva u Abasidskom kalifatu (750–1099), ropstva u Mamelučkom sultanatu (1187–1516), i konačno ropstva u Osmanskom Carstvu između 1516. i 1917. godine, a sva ta carstva su bila dio područja Palestine.
Trgovina robljem
Palestina je bila blizu trgovine robljem na Crvenom moru, odakle su afrički robovi bili trgovani hodočasnicima koji su se vraćali s hadža, a također i lukama za roblje na Sredozemnom moru, odakle su afrički robovi iz transsaharske trgovine robljem uvozeni preko Libije i Egipta. Evropski robovi su uvozeni iz regije Crnog mora na sjeveroistoku, prvo iz krimske trgovine robljem, a kasnije iz čerkeske trgovine robljem.
Osmansko Carstvo je izdalo uredbe o ograničavanju i postepenom ukidanju trgovine robljem između 1830. i 1909. godine, ali ovi zakoni nisu strogo primjenjivani u osmanskim provincijama, kao što su Palestina i Arapsko poluostrvo.
U 1880. Osmansko Carstvo je priznalo Britaniji pravo da pretraži i zaplijeni bilo koji brod koji plovi na osmanskim teritorijama za koji se sumnja da prevozi robove, prema Anglo-osmanskoj konvenciji iz 1880..Clarence-Smith, William Gervase. Islam and the abolition of slavery. New York: Oxford University Press, 2006; Lewis, Bernard. Race and slavery in the Middle East, an historical enquiry, New York: Oxford University Press, 1990, particularly chapters 10 and 11; Miller, Joseph C. "The Abolition of the Slave Trade and Slavery: Historical Foundations,” in Diène, Doudou. (ed) From Chains to Bonds: The Slave Trade Revisited, Oxford: Berghahn Books, 2001, pp. 159–193. Avitsur, Shmuel. Daily Life in Eretz Israel in the XIX century. Tel Aviv: Am Hassefer Publishing House, 1972 (Hebrew). Britanska okupacija Egipta 1882. ozbiljno je poremetila uvoz robova u mediteranske provincije Osmanskog Carstva, budući da je veliki dio uvoza robova dolazio preko Egipta. Anglo-egipatska konvencija o trgovini robljem zvanično je zabranila trgovinu robljem iz Sudana u Egipat, čime je formalno okončan uvoz robova iz Sudana.Kenneth M. Cuno: Modernizing Marriage: Family, Ideology, and Law in Nineteenth- and Early .. Formalno, Osmansko Carstvo je proglasilo crne robove oslobođenim 1889.
Posljednji službeni brod s robljem stigao je u Haifu u Palestini 1876. godine, nakon čega se činilo da je službena trgovina robljem u Palestinu prestala.Buessow, Johann. "Domestic Workers and Slaves in Late Ottoman Palestine at the Moment of the Abolition of Slavery: Considerations on Semantics and Agency." Slaves and Slave Agency in the Ottoman Empire (2020): 373–433. Web. Kraj otvorene trgovine robljem izgleda da je rezultirao i postepenim nestankom samog ropstva. U popisu stanovništva Palestine iz 1905. godine, samo osam pojedinaca je zvanično registrovano kao robovi. Međutim, iako se više nisu zvanično nazivali robovima, izgledalo je kao da su bivši robovi nastavili raditi za svoje bivše robove, kao i njihova djeca.
U posljednjim decenijama otvorenog ropstva u Palestini, porijeklo robova izgledalo je slično kao i u drugim osmanskim provincijama u to vrijeme: manjina bili su bijelci (obično Čerkezi), ali velika većina robova bila je afričkog porijekla, uglavnom iz Etiopije (Abesinije) i Sudana.
Funkcija i uslovi
Robovi su bili dodijeljeni su im zadaci koji su se smatrali prezrenim i ponižavajućim za slobodne muslimane, kao što su kućne sluge, općinske usluge, industrijski rad, seksualni robovi (konkubine) te poljoprivredni radnici i napoličari.Erdem, Y. Hakan. Slavery in the Ottoman empire and its demise, 1800–1909. London: Macmillan, 1996, pp. 9–57. Kao što je uobičajeno u drugim dijelovima muslimanskog svijeta, robovi su bili preferirani u odnosu na slobodne zaposlene ljude kao kućne sluge, budući da su bili ovisni o svom poslodavcu i nisu bili lojalni svom klanu i vlastitim porodicama.Buessow, Johann. "Domestic Workers and Slaves in Late Ottoman Palestine at the Moment of the Abolition of Slavery: Considerations on Semantics and Agency.” Slaves and Slave Agency in the Ottoman Empire (2020): 373–433. Web. p. 15
Female slaves were used as domestic servants in private households as well as concubines (sex slaves), while male slaves were used in a number of different tasks such as laborers, bodyguards, servants and attendants.
The sex slave-concubines of rich Urban men who had given birth to the (acknowledged) son of their enslaver were counted as the most privileged, since they became an Umm walad and became free upon the death of their enslaver; the concubine of a Beduoin mainly lived the same life as the rest of the tribal members and the women of the family.Women and Slavery: Africa, the Indian Ocean world, and the medieval north Atlantic. (2007). Grekland: Ohio University Press. p. 13 Robinje su živjele teškim životom, a reprodukcija među robinjama bila je niska; primijećeno je da je smrtnost dojenčadi među robinjama bila visoka, da su robinje često bile silovane u djetinjstvu i rijetko su doživjele četrdesete godine, te da su ih siromašniji robovlasnici često prostituirali. Robkinje su stranci rjeđe opisivali jer su žene živjele u haremu segregaciji po spolu, ali su sluškinje (robinje) ponekad usput spominjane, poput Edwarda Robinsona, koji je prilikom posjete arapskoj kući u Jaffi 1838. primijetio: "Od mnogih žena koje su se nalazile u njoj, nismo vidjeli nijednu, osim majke porodice, koja nas je dočekala na ulazu, i nubijske robinje koja nam je oprala noge."Robinson, Edward and Smith, Eli. Biblical Researches in Palestine, Mount Sinai and Arabia Petraea. Vol. 3, Boston: Crocker & Brewster, 1841, p. 31.
Muški robovi su također bili poznati kao pjesnici beduinskim plemenskim vođama tokom 19. i 20. stoljeća.Curtis, E. E. (2014). The Call of Bilal: Islam in the African Diaspora. USA: University of North Carolina Press. p. 40 William Hepworth Dixon zapazio je robove na raznim poslovima u Jerusalemu 1860-ih, kao što je njegov prikaz Jaffa kapije, kada je spomenuo "Yon negro koji drijema blizu svoje mazge je rob iz Gornjeg Nila i pripada arapskom begu koji ga iznajmljuje", a sluge u kafanama: "Uđite u ovu kafanu, gdje stari šeik puši blizu vrata; pozovite cafigeha, konobara, obično crnog roba; naredite šolju crnog pića, nargile [lulu za vodu] i zalogaj živog uglja", i "Saïd je Nubijac, crnac i rob; i kao mazga i konji, vlasništvo je arapskog gospodina, koji nije previše ponosan da dozvoli svom narodu i svojim životinjama da zarađuju novac trgovinom."Dixon, William Hepworth. The Holy City. London: Chapman and Hall, 1865, Vol. 2, pp. 2, 23. Dixon (Vol. 1, p. 26) Randal William MacGavock iz Tennesseeja posjetio je Ramlu 1850-ih, opisao običaj u vezi s djecom palestinskih robova i uporedio ga s ropstvom u Sjedinjenim Državama:MacGavock, Randal William. A Tennessean Abroad; Or, Letters from Europe, Africa, and Asia. New York: Redfield, 1854, p. 251.Tokom naše posjete, tema ropstva je bila aludirana pojavom vjerovatno crnog dječaka koji je nosio kafu i lule, što je rezultiralo time da dobijem neke informacije koje inače ne bih imao. Kada se dva roba vjenčaju s ljudima koji pripadaju različitim gospodarima, vlasnik muškarca traži muško potomstvo, a vlasnik žene žensko; dok kod nas vlasnik žene ima pravo na oboje. Između gospodara i roba postoji prilično jaka veza i nije rijedak slučaj da se vjenčaju i žive sretno zajedno. Bilo je uobičajeno oslobađati robove. Međutim, oslobađanje je rijetko imalo pravo praktično značenje, jer su oslobođenici obično jednostavno nastavili živjeti u istom ropstvu kao i prije. Američki konzul u Jerusalemu, Selah Merrill, primijetio je 1885. običaj da oslobođeni robovi u stvari nastavljaju biti robovi u praksi:United States. Labor in America, Asia, Africa, Australasia, and Polynesia: Reports from Consuls of the United States in the Several Countries of America, Asia, Africa, Australasia, and Polynesia on the State of Labor in Their Several Districts, in Response to a Circular from the Department of State. United States consular reports. Washington, D.C.: G.P.O. 1885, p. 286. For further information on Selah Merrill, see: Ruth Kark. American Consuls in the Holy Land, 1832–1914. Jerusalem: Magnes Press and Detroit: Wayne State University Press, 1994.Što se tiče kućnih slugu, treba imati na umu da ovdje postoji znatna klasa onih koji su držani kao robovi. To su crnci iz Nubije, koji su odgojeni kao robovi i ne poznaju drugačiji život, pa u mnogim slučajevima ostaju sa svojim starim gospodarima. Praktično, neki od njih su i dalje robovi, iako se ne kupuju i ne prodaju; takve osobe ne dobijaju ništa osim odjeće, skloništa i hrane.
Ukidanje ropstva
Godine 1920, Osmanska Palestina je formalno transformirana u Britansku Obaveznu Palestinu (1920–1948). Britansko Carstvo, nakon što je potpisalo Konvenciju o ropstvu iz 1926. kao članica Lige naroda, bilo je obavezno istraživati, prijavljivati i boriti se protiv ropstva i trgovine robljem na svim zemljama pod direktnom ili indirektnom kontrolom Britanskog Carstva. Britanska politika je stoga bila abolicionistička, međutim u stvarnosti su se nerado miješali u kulturna pitanja ako su se bojali da bi njihovo miješanje moglo izazvati nemire. U britanskom izvještaju Privremenoj komisiji za ropstvo Lige naroda za 1924. godinu, izvijestili su da je ropstvo postojalo u Transjordanu, ali da je u Palestini prestalo početkom 20. stoljeća nakon što je prestao uvoz robova. Prema Britancima, palestinska beduinska plemena posjedovala su afričke sluge zvane Abid, ali da su oni sada imali ista prava kao i ostali članovi plemena i da bi ih trebalo smatrati bivšim robovima, te da bi se isti termin trebao primjenjivati na afričke ženske kućne sluškinje arapskih plemićkih porodica. Kada je Liga naroda ratificirala Konvenciju o ropstvu iz 1926., od Britanaca se očekivalo da je provode u svojim kolonijama i drugim zavisnim zemljama. Kada su Britanci 1926. podnijeli novi izvještaj Ligi naroda, izjavili su da ropstvo nema zakonsku osnovu u Palestini ili Transjordaniji i da stoga nije bilo potrebno da ga Britanci zabrane.
U 1931. policija i inspektorica za socijalnu skrb Margaret Nixon proveli su istragu u ime britanske vlade u vezi sa porobljenim sluškinjama privatnih arapskih domaćinstava. Rezultat istrage pokazao je da su, nakon što je trgovina robljem u Palestini prestala, afrički abid-robovi beduinskih plemena iz doline Jordana prodavali svoju djecu (prvenstveno svoje kćeri) kao domaće sluškinje i sluškinje.
Nakon Prvog svjetskog rata, ovaj običaj se počeo nazivati zapošljavanjem, pri čemu su djevojke prodavane kao ugovorne sluškinje na period između sedam i dvadeset pet godina, a 1931. bilo je oko 150 takvih djevojčica u Nablusu i još oko 150 u ostatku Palestine.