Topal Redžep-paša (; umro 18. maja 1632) bio je osmanski državnik i vojni zapovjednik porijeklom iz Bosne. U vrijeme sultana Murada IV služio je kao veliki vezir, najviši državni službenik Osmanskog Carstva poslije sultana, a prije toga bio je vezir, carski zet, kapudan-paša i jedan od glavnih aktera dvorske politike 1620-ih i početka 1630-ih.
Nadimak "Topal" dobio je zbog hromosti, koja se u izvorima povezuje s gihtom. Karijeru je započeo u dvorskoj službi, a politički se učvrstio kao dio kruga bliskog dvoru i Kösem Sultaniji, majci Murada IV. Njegov uspon obilježili su uspjesi protiv kozačkih brodova na Crnom moru, ali i veze s pobunjenim vojnim grupama u Istanbulu. Pogubljen je 1632, kada je Murad IV počeo slamanje utjecaja dvorskih i vojničkih frakcija koje su ograničavale njegovu vlast.
Rana karijera O njegovom ranom životu nema mnogo podataka. Bio je porijeklom iz Bosne i školovao se u Enderunu, osmanskoj dvorskoj školi u kojoj su se odgajali budući upravni, vojni i dvorski službenici. U izvorima se kao njegova prva jasnije potvrđena služba navodi položaj bostandžibaše, zapovjednika bostandžija, dvorskog korpusa zaduženog za carske vrtove, sigurnost i pojedine izvršne poslove.
Na taj položaj došao je vjerovatno krajem 1616. ili početkom 1617, nakon što je dotadašnji bostandžibaša Husein-aga imenovan za janjičarskog agu, odnosno zapovjednika janičara. Imenovanje na tako osjetljivu dužnost pokazuje da je Redžep-aga već tada pripadao utjecajnom dvorskom krugu. U vrijeme Osmana II postepeno se izdvojio među ljudima bliskim dvoru, a u januaru 1620. dobio je vezirski rang, čime je ušao u najviši sloj osmanske državne uprave.
Dana 11. marta 1621. imenovan je za šestog vezira. Veziri su bili visoki državni dostojanstvenici koji su učestvovali u radu središnje vlasti i mogli preuzimati vojne, pokrajinske i diplomatske dužnosti. Tokom tog perioda povukao se iz aktivne dvorske službe zbog gihta, ali je zadržao politički značaj. Nadimak "Topal" vezan je upravo za posljedice bolesti, zbog koje je blago hramljao.
Veze s dinastijom i pomorska služba Redžep-paša je pratio Osmana II u pohodu protiv Poljsko-litvanske Unije. Po povratku iz pohoda, u Edirni je u decembru 1621. oženjen Gevherhan Sultanijom, kćerkom sultana Ahmeda I i udovicom velikog vezira Öküz Mehmed-paše. Time je postao damat, odnosno carski zet, što mu je znatno povećalo političku težinu na dvoru.
Izvori šute o njegovom neposrednom držanju tokom svrgavanja i ubistva Osmana II u maju 1622. Prije izbijanja pobune sultan ga je, zajedno s drugim povjerljivim vezirima, bio odredio za službu u Bursi, ali Redžep-paša najvjerovatnije nije otišao iz Istanbula. U drugoj vladavini Mustafe I nalazio se na položaju petog vezira i dobio zapovjedništvo nad crnomorskom flotom.
Krajem septembra 1622. vratio se u Istanbul s pohoda na kozačke brodove na Crnom moru, donoseći zarobljene kozačke ratne čamce, i više od pet stotina zarobljenika. U aprilu 1623. imenovan je za velikog admirala osmanske mornarice. Iste godine isplovio je radi odbrane Sredozemlja, obišao obale Moreje i vratio se prema Rodosu.
Murad IV i crnomorske operacije Nakon dolaska Murada IV na prijestolje Redžep-paša je zadržao vezirski položaj i dodatno se približio krugu Kösem Sultanije. U vrijeme kada je Murad IV bio maloljetan i nije potpuno samostalno upravljao državom, Kösem Sultanija imala je važnu ulogu kao valide sultanija, majka vladajućeg sultana i jedna od najutjecajnijih ličnosti u dvoru. Redžep-paša je u tom okruženju postao jedan od važnijih ljudi prijestolničke politike.
U vezi s pitanjem Krimskog kanata bio je zadužen da na Krim odvede Mehmeda Giraja, koji je prije toga bio pod nadzorom na Rodosu. Kasnije je učestvovao u pokušajima da se riješi sukob između Mehmeda Giraja, njegovog brata Šahina Giraja i osmanske vlasti. Tokom tih operacija osmanske snage pretrpjele su poraz od snaga koje su podržavali Poljaci i Kozaci, pa je Redžep-paša duže ostao u Kefi, osmanskom uporištu na Krimu.
Kada su Kozaci s većim brojem brodova počeli napadati crnomorske obale, Redžep-paša je krenuo prema Varni i duž zapadne obale Crnog mora organizirao odbranu. Kod Karaharmana sukobio se s kozačkim brodovima i postigao zapažen uspjeh. U borbi je zarobljen veliki broj brodova i više stotina ljudi, a uspjeh mu je donio veći ugled kod sultana i dvora.
Uspon u istanbulskoj politici Poslije crnomorskih uspjeha Redžep-paša postao je jedan od glavnih aktera prijestolničke politike. U tom periodu Murat IV još nije potpuno učvrstio ličnu vlast, pa su se oko dvora nadmetali veziri, carski zetovi, ljudi bliski Kösem Sultaniji i vojne grupe iz redova kapikulu-odreda. Kapikulu-odredi bili su stalne plaćene jedinice vezane za sultanovu službu, među kojima su najpoznatiji bili janičari i spahije.
Prvi veliki politički protivnik Redžep-paše bio je Gürcü Mehmed-paša, istanbulski kajmekam, odnosno zastupnik velikog vezira u prijestolnici. Redžep-paša je stupio u vezu s pobunjenim grupama koje su tražile Mehmed-pašinu smrt. Iako je Murat IV pokušao spriječiti pogubljenje i pristajao samo na smjenu, pobunjenici su u julu 1626. ubili Gürcü Mehmed-pašu. Nakon toga Redžep-paša imenovan je za istanbulskog kajmekama, a na raspolaganje mu je dat Ibrahim-pašin dvorac na Atmejdanu.
Kao kajmekam vodio je i diplomatske razgovore sa stranim predstavnicima. Engleski ambasador Thomas Roe pregovarao je s njim o pitanjima osmansko-habsburškog mira, a Redžep-paša je učestvovao i u kontaktima koji su prethodili obnavljanju mira u Szőnyju 1627. Iz diplomatskih izvještaja vidi se da je pratio evropske prilike u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata i da je pripadao krugu državnika koji su podržavali mir s Habsburgovcima i Španijom.
Put do velikog vezirata Kada je veliki vezir Halil-paša pokazao slabost u borbi protiv Abaza Mehmed-paše, Redžep-paša je imao važnu ulogu u raspravama o njegovoj smjeni. Iako je kao istaknuti vezir mogao očekivati imenovanje za velikog vezira, podržao je izbor Hüsrev-paše, tadašnjeg janjičarskog age. Time je, po svemu sudeći, izbjegao odlazak na nesiguran istočni front i zadržao položaj u Istanbulu, gdje je imao veći utjecaj na dvorska zbivanja.
U narednim godinama Redžep-paša i Hüsrev-paša, obojica porijeklom iz Bosne, u stranim izvještajima prikazivani su kao dvije najutjecajnije ličnosti u državi. Savremeni habsburški izvještaji Hüsrev-pašu opisuju kao grubog i nasilnog, a Redžep-pašu kao ambicioznog i sklonog spletkama. Ti opisi odražavaju i neprijateljski pogled diplomatskih posmatrača, ali potvrđuju da je Redžep-paša smatran jednim od središnjih ljudi tadašnje osmanske politike.
Njegov najvažniji protivnik početkom 1630-ih postao je veliki vezir Hafiz Ahmed-paša. Redžep-paša je, uz oslonac na pristalice smijenjenog Hüsrev-paše i pobunjene vojne grupe, učestvovao u stvaranju pritiska na sultana. Dana 7. februara 1632. izbila je velika pobuna u Istanbulu. Pobunjenici su od Murata IV tražili predaju ljudi koje su smatrali neprijateljima, a Redžep-paša je savjetovao sultanu da popusti kako se pobuna ne bi pretvorila u napad na prijestolje. Hafiz Ahmed-paša predat je pobunjenicima i ubijen pred sultanom. Tri dana kasnije, 10. februara 1632, Redžep-paša imenovan je za velikog vezira.
Veliki vezir i smrt Kao veliki vezir Redžep-paša nastojao je svoje pristalice postaviti na važne položaje. Ahizade Husein-efendija postao je šejhul-islam, najviši vjersko-pravni autoritet u državi. Međutim, Murat IV već je počeo okupljati ljude odane lično njemu i pripremati obračun s vojnim grupama koje su nametale odluke dvoru. Pogubljenje Husrev-paše u Tokatu izazvalo je novu pobunu u Istanbulu, a Redžep-paša je ponovo optužen da podstiče pobunjene janičare i spahije.
Pobunjenici su od sultana tražili ljude iz njegovog najbližeg kruga. Među njima su bili Hasan-halifa, glavni defterdar Mustafa-paša i Musa-čelebija, sultanov bliski pratilac i povjerljiv dvorski čovjek. Hasan-halifa i Mustafa-paša ubijeni su, a Musa-čelebija sklonjen je u Redžep-pašin dvorac uz obećanje da neće biti predat pobunjenicima. Ubrzo je ipak otkriveno gdje se nalazi i ubijen, što je dodatno učvrstilo Muratovu odluku da ukloni velikog vezira.
Dana 18. maja 1632. Redžep-paša pozvan je u palaču. Prema osmanskim izvorima, poslije sjednice Divana, središnjeg državnog vijeća, izveden je pred sultana i ondje zadavljen. Murat IV mu se navodno obratio kao "topalom vođi zulumćara", aludirajući na njegovu vezu s pobunjenim vojnicima. Njegova imovina zaplijenjena je za državu. Savremeni izvori ističu da je posjedovao veliko bogatstvo, a osmanski hroničari uglavnom ga prikazuju kao oholog, dvoličnog i spletkama sklonog državnika.
Naslijeđe Topal Redžep-paša pripada generaciji osmanskih državnika čije su karijere bile vezane za nestabilno razdoblje poslije ubistva Osmana II i za maloljetničku vladavinu Murata IV. Njegov politički uspon pokazuje koliko su u prvoj polovini 17. stoljeća dvorske veze, brak s dinastijom, položaj valide sultanije i podrška vojnih grupa mogli utjecati na imenovanja i smjene najviših državnih službenika.
U osmanskoj historiografiji ostao je zapamćen prvenstveno kao ambiciozan i opasan dvorski političar koji se oslanjao na pobunjene grupe. Takva slika dijelom proizlazi iz izvora nastalih u okruženju Murata IV, čija je kasnija politika predstavljana kao obnova sultanske vlasti i reda u državi. Ipak, njegova služba na Crnom moru i diplomatske aktivnosti pokazuju da nije bio samo dvorski spletkaroš, nego i državni čovjek s iskustvom u vojnim i vanjskopolitičkim poslovima.
Djelu osmanskog ljekara Emira Čelebije Enmûzecü't-tıb pripisana je veza s Redžep-pašom, jer je napisano u njegovo ime. Za razliku od nekih drugih velikih vezira, savremeni biografski izvori ne bilježe da je ostavio značajnije zadužbine.
Literatura
Reference
Kategorija:Umrli 1632. Kategorija:Biografije, Istanbul Kategorija:Osmanlije bošnjačkog porijekla Kategorija:Veziri Osmanskog Carstva