Catherine Bush (rođena 30. jula 1958) engleska je pjevačica, kantautorica, muzičarka, plesačica i muzička producentkinja. Poznata je po svom eklektičnom muzičkom stilu, nekonvencionalnim tekstovima i inovativnim plesnim nastupima. Njen zvuk i koreografija utjecali su na brojne umjetnike.
Bush je počela pisati pjesme sa 11 godina. Potpisala je ugovor za izdavačku kuću EMI Records nakon što joj je David Gilmour, gitarista grupe Pink Floyd, pomogao finansirati snimanje demo kasete. Godine 1978, sa samo 19 godina, provela je četiri sedmice na vrhu britanske liste singlova sa svojim debitantskim singlom "Wuthering Heights", postavši tako prva muzičarka koja je dospjela na prvo mjesto u UK-u sa potpuno samostalno napisanom pjesmom. Njen debitantski studijski album, The Kick Inside (1978), dostigao je treće mjesto na britanskoj listi albuma. Bush je bila prva britanska solo umjetnica koja je dospjela na vrh britanske liste albuma, kao i prva žena koja je debitovala na samom vrhu te liste. Svih devet njenih studio albuma ušlo je u top 10 u Velikoj Britaniji, uključujući albume na prvom mjestu Never for Ever (1980) i Hounds of Love (1985), kao i kompilaciju najvećih hitova The Whole Story (1986). Od albuma The Dreaming (1982), sama producira sve svoje studio albume. Napravila je pauzu u karijeri između sedmog i osmog albuma, The Red Shoes (1993) i Aerial (2005). Njeni najnoviji albumi, Director's Cut i 50 Words for Snow, objavljeni su 2011.
Bush je objavila 25 singlova koji su ušli u britanskih top 40, uključujući hitove u top 10: "The Man with the Child in His Eyes" (1978), "Babooshka" (1980), "Running Up That Hill" (1985), "Don't Give Up" (duet sa Peterom Gabrielom iz 1986) i "King of the Mountain" (2005). Godine 2014. njena koncertna rezidencija Before the Dawn - njeni prvi nastupi uživo od turneje The Tour of Life 1979 - doživjela je opće hvale kritike. Godine 2022, nakon što se pojavila u Netflixovoj seriji Stranger Things, pjesma "Running Up That Hill" postala je njen drugi singl na prvom mjestu u Velikoj Britaniji, njen najviši ulaz na američku listu Billboard Hot 100 (na treće mjesto), te je zauzela vrhove nekoliko međunarodnih top-lista. Album Hounds of Love se našao na vrhu dvije Billboardove liste i dostigao dvanaesto mjesto na listi Billboard 200.
Priznanja i počasti Kate Bush uključuju 14 nominacija za nagradu "Brit" (uz pobjedu u kategoriji za najbolju britansku solo umjetnicu 1987), kao i sedam nominacija za nagradu Grammy. Godine 2002. uručena joj je nagrada "Ivor Novello" za izuzetan doprinos britanskoj muzici. Odlikovana je titulom zapovjednice Reda Britanskog Carstva (CBE) na novogodišnjim počastima 2013. za svoj doprinos muzici. Godine 2020. postala je članica Ivors Academy u UK-u, a 2023. primljena je u Rock and Roll Hall of Fame.
Biografija
1958–1972: Rana mladost Bush je rođena 30. jula 1958. u porodilištu u Bexleyheathu (Kent), od oca Roberta Busha (1920–2008), engleskog ljekara opće prakse, i majke Hannah Patricije (rođene Daly; 1918–1992), irske medicinske sestre i kćerke farmera iz grofovije Waterford.Kate Bush and Hounds of Love, Ron Moy, Ashgate, 2007, p. 58 Odrasla je sa starijom braćom, Johnom i Paddyjem, u bivšoj seoskoj kući staroj više od 350 godina u East Wickhamu blizu Wellinga, koji graniči sa Bexleyheathom. Bush je odrasla u umjetničkom okruženju: njena majka je bila amaterska plesačica tradicionalnog irskog plesa, otac je bio pijanista amater, Paddy je radio kao graditelj muzičkih instrumenata, dok je John bio pjesnik i fotograf. Oba brata su bila aktivna na lokalnoj sceni folk muzike. Odgojena je kao rimokatolkinja.
Bush je trenirala karate u klubu na koledžu Goldsmiths, gdje je njen brat John radio kao instruktor. Tamo je dobila nadimak "Ee-ee" zbog svog piskavog uzvika kiai.
Muzički utjecaj njene porodice inspirisao je Bush da sa 11 godina sama nauči svirati klavir. Također je svirala orgulje u štali iza kuće svojih roditelja i učila svirati violinu. Ubrzo nakon toga počela je komponovati sopstvene kompozicije, kojima je s vremenom dodavala i svoje tekstove.
1973–1977: Počeci karijere Bush je pohađala samostansku gimnaziju St Joseph's, katoličku školu za djevojčice u obližnjem Abbey Woodu. Tokom ovog perioda, njena porodica je snimila demo kasetu sa više od 50 njenih kompozicija, ali su je izdavačke kuće odbile. Gitarista grupe Pink Floyd, David Gilmour, dobio je taj demo snimak preko Rickyja Hoppera, zajedničkog prijatelja Gilmoura i porodice Bush. Pjesma "Passing Through Air" iz 1973. snimljena je kao demo u Gilmourovom studiju nekoliko sedmica nakon njenog 15. rođendana i kasnije je postala najraniji zvanično objavljeni snimak Kate Bush. Impresioniran onim što je čuo, Gilmour je finansirao profesionalnije demo snimanje za tada 16-godišnju Kate. Kaseta se sastojala od tri pjesme, a producirali su je Gilmourov prijatelj Andrew Powell i ton majstor Geoff Emerick, poznat po saradnji sa grupom Beatles.Rolling Stone magazine, 8 February 1990, pp 21–22: "The Sensual Woman" by Sheila Rogers. Powell je kasnije producirao prva dva albuma Kate Bush. Snimak je poslan izvršnom direktoru EMI-ja Terryju Slateru, koji je potom sa njom potpisao ugovor.
Britanska muzička industrija je u to vrijeme prolazila kroz fazu stagnacije. Progresivni rok je bio popularan, a vizuelno orijentisani rok izvođači postajali su sve traženiji; zbog toga su izdavačke kuće, u potrazi za novim velikim trendom, bile otvorene za eksperimentalne projekte. Bob Mercer, generalni direktor EMI-jevog odjela za repertoar, ponudio je Bush ugovor sa zadržavanjem (avansom) na dvije godine. Iako je Mercer smatrao da je njen materijal dovoljno dobar za objavljivanje, bio je mišljenja da bi eventualni neuspjeh albuma djelovao demorališuće na nju, a ukoliko bi bio uspješan, smatrao je da je premlada da se nosi sa slavom. U intervjuu iz 1987, Gilmour je osporio ovu verziju događaja, kriveći EMI što je u početku angažovao "pogrešne" producente.
EMI je Kate Bush isplatio pozamašan avans, koji je iskoristila za upisivanje časova interpretativnog plesa kod Lindsaya Kempa (bivšeg mentora Davida Bowieja) i obuke za mimiku kod Adama Dariusa.Darius, A. (1984) The Adam Darius Method, page 236–240. Latonia. Mime Centre Tokom prve dvije godine ugovora, Bush se više posvetila školskim obavezama nego snimanju. Napustila je školu nakon što je završila probne A-level ispite, stekavši deset O-Level kvalifikacija.
U tom periodu napisala je i snimila demo verzije za skoro 200 pjesama, od kojih su neke kružile kao bootleg snimci. Od marta do augusta 1977. nastupala je kao vođa grupe "KT Bush Band" po londonskim pabovima. Sastav su činili Del Palmer (bas-gitara), Brian Bath (gitara) i Vic King (bubnjevi). Snimanje svog prvog albuma započela je u augustu 1977.
1978–1979: The Kick Inside i Lionheart
Za svoj debitantski album, The Kick Inside (1978), Bush je bila nagovorena da koristi afirmisane studijske muzičare umjesto članova KT Bush Banda. Neke od njih je zadržala i nakon što je ponovo angažovala svoje klupske kolege. Njen brat Paddy svirao je usnu harmoniku i mandolinu, dok je Stuart Elliott svirao bubnjeve, postavši njen glavni bubnjar na narednim albumima. Album The Kick Inside objavljen je kada je imala 19 godina, a sadržavao je i pjesme koje je napisala sa svega 13 godina. EMI je prvobitno želio da njen debitantski singl bude žešća rok pjesma "James and the Cold Gun", ali je Bush, koja je već tada bila odlučna da sama donosi odluke o svom radu, insistirala da to bude "Wuthering Heights".
Za ovu pjesmu snimila je dva muzička spota sa sličnom koreografijom. U studijskoj verziji nastupa u mračnoj prostoriji ispunjenoj maglom u bijeloj haljini, što asocira na to da je njen lik duh (kao što je slučaj sa Cathy u romanu koji je inspirisao pjesmu). Druga verzija snimljena je na otvorenom prostoru na Salisburijskoj niziji, gdje Bush pleše u crvenoj haljini na poljani (inspirisanoj vrištinama iz romana). desno|mini|Kate Bush 1978. Samo u Ujedinjenom Kraljevstvu, album The Kick Inside prodat je u više od milion primjeraka. Pjesma "Wuthering Heights" zasjela je na vrh britanskih i australijskih top-lista i postala međunarodni hit. Bush je tako postala prva Britanka koja je dospjela na prvo mjesto britanske liste sa pjesmom koju je sama napisala. Pjesma "The Man with the Child in His Eyes" dospjela je na američku listu Billboard Hot 100, gdje je početkom 1979. zauzela 85. mjesto, te joj je donijela nagradu Ivor Novello za najbolji britanski tekst. Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, Bush je bila prva umjetnica u historiji pop-muzike koja je sama napisala sve pjesme za debitantski album prodat u milion primjeraka.
Bob Mercer je njen manji uspjeh u Sjedinjenim Američkim Državama pripisao tamošnjim radijskim formatima, navodeći da američke stanice nisu imale prostora za njenu specifičnu vizuelnu prezentaciju. EMI je iskoristio njen izgled za promociju albuma objavivši poster na kojem ona nosi usku ružičastu majicu koja je isticala njene grudi. U intervjuu za NME iz 1982, Bush je kritikovala taj potez: "Ljudi uglavnom nisu ni bili svjesni da sama pišem pjesme i sviram klavir. Mediji su me plasirali isključivo kao žensko tijelo. Kao da sam morala dokazivati da sam umjetnica u ženskom tijelu." Krajem 1978, EMI je uvjerio Bush da brzo snimi nasljednika, album Lionheart, kako bi iskoristili uspjeh prvijenca. Album je producirao Andrew Powell, uz njenu asistenciju. Iako je ostvario visoku prodaju i izrodio hit singl "Wow", nije ponovio uspjeh prethodnog albuma, dospjevši na šesto mjesto britanske liste. Kasnije je izrazila nezadovoljstvo albumom Lionheart, smatrajući da joj je trebalo više vremena za rad.
Kako bi zadržala potpunu kontrolu nad svojim radom, osnovala je vlastitu izdavačku kuću "Kate Bush Music" i menadžersku agenciju "Novercia". Upravni odbor činili su članovi njene porodice i ona sama. Nakon objavljivanja albuma Lionheart, EMI ju je primorao na intenzivnu promociju i iscrpljujuću turneju. Turneja pod nazivom The Tour of Life započela je u aprilu 1979. i trajala je šest sedmica. Časopis The Guardian opisao ju je kao "izvanrednu, višeslojnu zvijer koja spaja muziku, ples, poeziju, mimu, burlesku, magiju i teatar". Predstavu je osmislila i izvela na sceni zajedno sa iluzionistom Simonom Drakeom. Bush je bila uključena u svaki aspekt produkcije, od koreografije i scenografije do dizajna kostima i odabira osoblja. Nastupi su ostali upamćeni po njenom plesu, kompleksnom osvjetljenju i činjenici da je mijenjala kostim 17 puta po koncertu. Zbog potrebe da pleše dok pjeva, ton majstori su iskoristili žičanu vješalicu za odjeću i radio-mikrofon kako bi napravili naglavni mikrofon (headset); to je bila prva upotreba takvog mikrofona od strane jednog rok izvođača nakon što je grupa The Spotnicks koristila primitivnu verziju početkom 1960-ih. Njeno prvo producentsko iskustvo bilo je na koncertnom EP izdanju On Stage, objavljenom u augustu 1979.
1980–1984: Never for Ever i The Dreaming
Objavljen u septembru 1980, album Never for Ever bio je njen drugi producentski poduhvat, koji je koproducirala sa Jonom Kellyjem. Prva dva albuma imala su prepoznatljiv zvuk karakterističan za svaku pjesmu, gdje su orkestarski aranžmani pratili živu svirku benda. Raspon stilova na ovom albumu je mnogo raznovrsniji, krećući se od klasične rok-pjesme "Violin" do sjetnog valcera na hit singlu "Army Dreamers".