Psiha se danas koristi za označavanje cjelokupnog ljudskog uma, uključujući i svjesne i nesvjesne psihičke procese. U starijoj literaturi ponekad se koristio izraz duša () kao sinonim za psihu.
Psihologija je nauka koja se bavi objektivnim proučavanjem psihe. Pojam ima dugu tradiciju u psihologiji i filozofiji, koja seže do antičkog perioda, te predstavlja jedan od osnovnih koncepata za razumijevanje ljudske prirode sa naučnog stanovišta.
Etimologija
Pojam psiha potiče od starogrčke riječi ψυχή (psūkhḗ), čije je osnovno značenje bilo "život". Ova riječ izvedena je od glagola ψύχω (psūkhō). Tokom historijskog razvoja značenje ovog pojma postepeno se proširivalo. Pored značenja povezanih sa životom, počeo je označavati i "duh", "dušu", "sjenu ili prikazu", da bi kasnije dobio značenje "selfa", odnosno "svjesne ličnosti pojedinca".
Antička psihologija
Pojam psihe zauzima značajno mjesto u Platonovoj filozofiji. U tumačenjima njegovih djela termin psiha najčešće se prevodi kao "duša", budući da je Platon smatrao da je ona besmrtna i da nastavlja postojati nakon smrti tijela.
U svom djelu Fedon, Platon kroz lik Sokrata iznosi četiri argumenata u prilog besmrtnosti duše i njenom opstanku nakon razdvajanja od tijela. Prema ovom shvatanju, tijelo predstavlja ograničenje za spoznaju, dok duša nakon smrti postaje slobodna od tjelesnih utjecaja. Sokrat u Fedonu također tvrdi da je psiha nakon smrti sposobnija za stjecanje mudrosti i spoznaju istine, jer više nije ometana potrebama i ograničenjima tijela. Na taj način može neposrednije spoznati vječne i nepromjenjive ideje ili forme, koje zauzimaju centralno mjesto u Platonovoj filozofiji.
Starogrčki filozof Aristotel dao je jedan od najutjecajnijih doprinosa ranom razumijevanju psihe u djelu "O duši". U ovom djelu Aristotel koristi pojam psihe kako bi objasnio različite funkcije živih bića i principe koji omogućavaju život, kretanje, opažanje i mišljenje.
Za Aristotela psiha nije bila odvojena supstanca koja postoji nezavisno od tijela, nego načelo života koje organizuje i pokreće živo biće. Budući da se živa bića kreću, rastu, opažaju i misle, Aristotel je smatrao da mora postojati unutrašnji princip koji objašnjava te funkcije. Aristotel je razlikovao tri oblika psihe: vegetativnu psihu, koja omogućava ishranu, rast i razmnožavanje; animalnu psihu, koja pored vegetativnih funkcija omogućava opažanje i kretanje; racionalnu psihu, svojstvenu čovjeku, koja uključuje sposobnost mišljenja, rasuđivanja i spoznaje. Ova podjela imala je snažan utjecaj na razvoj filozofije, medicine i psihologije te je, u različitim oblicima, ostala prisutna sve do 19. vijeka. Iako se pojam psiha javljao i u ranijoj grčkoj književnosti i filozofiji, njegova značenja nisu bila jasno određena. U kasnoj antici Aristotelove ideje dodatno su razvijene u okviru galenske medicine. Galen je razvio učenje o tri vrste životnih duhova (pneuma), koje su odgovarale Aristotelovim oblicima psihe. Tako je pneuma psychikon bila povezana s racionalnom psihom, dok su pneuma physicon i pneuma zoticon odgovarale nižim životnim funkcijama organizma.
Srednjovjekovna psihologija
U srednjem vijeku pojam psiha bio je latiniziran u oblik anima, koji je postao jedan od osnovnih termina u okviru srednjovjekovne psihologije i filozofske antropologije. Ovaj pojam posebno je razvijen u skolastičkoj tradiciji, gdje zauzima važno mjesto u okviru učenja Tome Akvinskog o čovjeku i njegovoj prirodi. Termin anima se u klasičnim prijevodima na engleski jezik najčešće prevodio kao "duša", međutim u savremenoj naučnoj upotrebi sve se češće koristi pojam "psiha", kako bi se izbjegla isključivo religijska ili metafizička konotacija i naglasio psihološki aspekt fenomena.
Fenomenologija
U 19. vijeku psiholozi i filozofi poput Franza Brentana razvijali su koncept psihe u smjeru koji je više naglašavao subjektivno iskustvo i doživljaje.
Psihoanaliza
U psihoanalizi i drugim pravcima dubinske psihologije, psiha se odnosi na skup unutrašnjih sila i procesa u pojedincu koji utiču na mišljenje, ponašanje i ličnost. U ovom teorijskom okviru psiha obuhvata i svjesne i nesvjesne psihičke procese, pri čemu se naglasak stavlja na njihovu međusobnu dinamiku i utjecaj na cjelokupno psihičko funkcionisanje.
Frojdovska škola
Sigmund Freud, osnivač psihoanalize, smatrao je da je psiha ( u značenju "duša" ili "psiha") strukturisana kroz tri osnovne komponente:
Id (ono) – predstavlja instinktivne nagone pojedinca i u velikoj mjeri djeluje izvan svjesne kontrole. Id ne uzima u obzir društvena pravila ni moralne norme, već funkcioniše prema principu neposrednog zadovoljenja nagona. Super-ego (nad-ja) – obuhvata savjest i internalizovane društvene norme, vrijednosti i moralna pravila koja pojedinac usvaja kroz odgoj i socijalizaciju. Ego (ja) – predstavlja svjesni i posrednički dio psihe koji pokušava uskladiti zahtjeve ida sa zabranama i normama super-ega, uzimajući u obzir realne uslove okoline. Prema Freudu, upravo sukob između ovih psihičkih struktura predstavlja osnovu za nastanak neuroza.
Freudovi izvorni nazivi za tri komponente psihe, na njemačkom jeziku, bili su das Es ("ono"), das Ich ("ja") i das Über-Ich ("nad-ja"). Prema Bruni Bettelheimu, latinski izrazi koje danas najčešće koristimo u psihološkoj literaturi uveli su Freudovi prevodioci na engleski jezik, vjerovatno s namjerom da teoriju učine "naučnijom" i bližom tada dominantnom medicinskom jeziku, u kojem je latinski imao centralno mjesto. Bettelheim kritikuje ovakvu praksu, smatrajući da latinizirani termini mogu stvoriti dojam pseudonaučne preciznosti, dok izvorni njemački izrazi bolje odražavaju Freudovu konceptualnu namjeru i jednostavnost njegove teorijske konstrukcije.
Jungovska škola
Carl Gustav Jung u svojoj definiciji psihe uključuje odnos, preklapanje i napetost između ličnih i kolektivnih elemenata u čovjeku. U svojim radovima, koje je uglavnom pisao na njemačkom jeziku, Jung je pažljivo razlikovao pojmove psiha i duša:
Urednici Jungovih sabranih djela navode sljedeće:
Kognitivna psihologija
U kognitivnim naukama češće se koristi pojam "um" nego pojam "psiha". Um se definiše kao skup kognitivnih sposobnosti koje uključuju svijest, percepciju, mišljenje, prosuđivanje, jezik i pamćenje. U najširem smislu, on se određuje kao sposobnost formiranja i obrade misli te ostvarivanja svjesnog iskustva. Osim osnovnih kognitivnih funkcija, um uključuje i sposobnosti imaginacije, prepoznavanja i prosuđivanja. On također učestvuje u obradi emocija i osjećanja, pri čemu doprinosi formiranju stavova i usmjeravanju ponašanja.
Također pogledajte Svijest Smrt ega Duša Inscape (vizuelna umjetnost) Um Motivacija Nafs Persona Persona (psihologija) Psihoza Reinkarnacija Tok svijesti Tulpa
Reference
Kategorija:Psihološki koncepti