mini|380px|Zemljovid na kojemu su različitim bojama obilježene države prema prevladavajućoj religijskoj pripadnosti svojega stanovništva. mini|Simboli nekih religija1. red: kršćanstvo, judaizam, hinduizam2. red: islam, budizam, šintoizam3. red: sikhizam, baha'i, džainizam Religija (lat. religio, od religare – povezivati, okupljati) je, prema Hrvatskoj enciklopediji »sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetomu«.religija Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 28. studenoga 2022. Subjektivna narav toga odnosa očituje se u osobnom životu, a objektivna u riječima, gestama, predmetima i vjerskim zajednicama. Drugim riječima, ona je organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja kojim čovjek u središte stavlja Boga, božanstva (bogove) ili neki drugi određeni metafizički koncept.
Većina zemaljskoga stanovništva vjeruje da je nekakva vrhunaravna sila utjecala na stvaranje svijeta i da ima bar donekle utjecaj i na život pojedinaca. Svaka religija podrazumijeva više ili manje jednostavno učenje koje se odnosi na svrhu i podrijetlo svega postojećeg. Ljudska tendencija nadnaravnom biološki je predodređena.Meštrović, N., 2019: UZALUDNOST ANTITEIZMA - EVOLUCIJSKI RAZVITAK RELIGIOZNOSTI HOMO SAPIENSA Časopis za kulturu, društvo i politiku Obnova 12 (1), 66-80.
U današnje vrijeme religija je usustavljena na primitivne religije: animizam i supernaturalizam te svjetske religije: teizmi i sustavi apstraktnih vjerovanja (taoizam, budizam).
Organizacije koje se javljaju unutar religije su: crkva, sekte, denominacija i kult.
Teorije i nastanak religija Prvi oblici religije javljaju se još u prvobitnoj ljudskoj zajednici kao posljedica čovjekovog shvaćanja da se mnoge stvari u prirodi događaju i bez njegove volje i da on na te pojave ne može utjecati niti ih kontrolirati. Takve pojave su npr. suše, poplave, munje, gromovi i slično. Tako je čovjek saznao o postojanju viših sila, te su u njegovu umu nastali prvi oblici “bogova” koji su simbolizirali jedinstvene moći koje vladaju čovjekovim postojanjem. Čovjek je nastojao ove više sile umilostiviti molitvama i žrtvovanjem.
Pojam religija preuzet je u europske jezike iz latinskog. Rimski pisci izvodili su riječ 'religio' iz glagola relegere: ponovno čitati, opet razmišljati (jer o božanskim stvarima treba uvijek ponovno razmišljati) ili iz 'religare': privezati (jer r. veže ljude s bogovima i iz nje slijede obaveze prema tim višim silama) ili iz reeligere ponovno uzeti, ponovno izabrati (čime je naglašen dublji smisao voljne i čuvstvene povezanosti s Bogom). Rimljani su isprva označavali izrazom »religija« samo svoju vlastitu: točno ispunjavanje dužnosti naspram viših sila priznatih od rimske države. Slavenska riječ vjera (staroslav. věra) koja donekle koincidira u značenju s pojmom religija izvodi se iz korijena *uer (avestijska var: vjerovati, držati istinitim, lat. verus: istinit, njem. wahr: istinit) i možda prvotno znači prianjanje uz istinu, izbor između istine i neistine, dobra i zla.
Tijekom vremena pojam religija poprimio je mnoga i različita značenja i nema općeprihvaćene definicije religije. Nekima je ona samo vrsta osjećanja (čuvstva, doživljavanja) što ne podliježe logičkom ni moralnom prosuđivanju. To je mistično osjećanje jedinstva s beskonačnom stvarnošću, doživljaj beskonačnosti, osjećanje apsolutne zavisnosti, doživljaj svega u svijetu kao Božjeg djela, osjećanje božanstva u duši, doživljaj jedinstva s Bogom, susreta s božanstvom, sa svetinjom i slično. Za razliku od toga, misli se da je religija osobita svijest i to predodžbeni oblik ili stupanj svijesti o odnosu konačnog duha prema apsolutnom duhu, svijest o svojoj istovetnosti s Apsolutom. Misli se, također, da je religija ujedno i osjećanje i svijest, a da uz to još sadrži bogoštovne i obredne radnje.
Religija je i pokušaj da se objasni porijeklo nečega što je neobjašnjivo na prirodan način, zatim pokušaj da se dokuči porijeklo i svrha ljudskog života i svijeta. Mnogi ističu prisnu vezu morala i religije, a neki tvrde da su moralni motivi ono najvažnije, pa i jedino važno, što religiju čini religijom. Karakteristično je i gledište da je religija žudnja za nemogućim, nedostižnim, nepojmljivim, zatim želja za isključenjem iz svakidašnjice i utonućem u blaženo spokojstvo duha, u nirvanu.
Različite odredbe religije označavaju različite komponente religioznosti, ne isključuju se uzajamno, nego se dopunjuju i vode zaključku da je religija jedan način života čovjeka pored njegova svjetovnog ili profanog života. To je život koji je osjećajima, mislima i djelima usmjeren prema nadosobnom, nadljudskom, svrhunaravnom cilju, život posvećen Bogu. Udvojenost života na profani i religiozni doživljava se i shvaća kao razlika, pa i suprotnost, tjelesnog i duševnog života, naravnog i svrhunaravno usmjerenog, varljivog i pravog, grešnog i kreposnog, prolaznog i onoga koiim se anticipira i zaslužuje vječni život, zatim kao prisutnost vječnog i apsolutnog života u vremenitom i relativnom, kao dvojstvo idealnog i zbiljskog života.
Religija se tumači i kao idealna (izmaštana) kompenzacija manjkavosti stvarnog života, kao duhovno odbacivanje realnosti i protest protiv životne bijede. U nekim religijama vjernici vjeruju da je njihova religija svrhunaravnog porijekla, da je otkrivenje ili objava ljudima svrhunaravnog bića, da je nastala kao čudesno nadahnuće pisaca svetih spisa. To je, zapravo, još nediferencirana mitska svijest kao vodilja ponašanja, što je ujedno ritualno-zabavna igra, magija i umjetničko-fantastična reprodukcija zbilje. S razvitkom životnog iskustva i racionalne spoznaje mitska svijest podliježe logičkoj kritici i logičkoj preradi, a iz toga odnosa mitosa i logosa nastaje filozofija i filozofska racionalizacija mitskog vjerovanja. Filozofija je od početka u opoziciji prema mitskoj religiji, ali se upotrebljava i za racionalističku preradu i obranu vjerske objave ili otkrivenja. Ovom preradom i obranom pučka religija prerasta u teološku formu religije.
Prilagođivanje filozofije religiji ne ide bez prilagođivanja religije filozofiji. Jedan moderni rezultat vjekovnog nastojanja da se prevlada dualizam objavljene (vjerske) i pronađene (empirijsko-racionalne) istine jeste i teološka sekularizacija religije. Naime, u teološkoj religiji javlja se težnja ka demitologizaciji vjerske objave, da bi pristajala današnjem čovjeku. Pri tome se napušta dvojstvo naravnog i transcendentnog svijeta da bi se, umjesto toga, istakla razlika između dva stanja ljudskog svijeta: između ovoga što ga imamo, punog mržnje i nepravde, i budućeg sretnog (blaženog), kada će trijumfirati pravda i ljubav među ljudima. Transcendencija u tom novom kontekstu znači duhovno nadilaženje datosti ili eshatološki impuls svijeta, čime se modernistička teologija približava svjetovnim doktrinama o radikalnoj promjeni stvarnosti.
Za religiju su bitna dva vjerovanja: vjera u posmrtni život i vjera u Boga. Misli se da je činjenica ljudske smrti najvažnija za opstanak religije. Najjači ljudski strah, strah od smrti (»smrtni strah« jest vrhunac straha), nosi jednako snažnu volju da se ne umre, a religija pokušava zadovoljiti tu težnju vjerom u zagrobni život. Religijski pojam smrti ne znači kraj osobe, nestanak zauvijek, nego znači granicu između dva načina života, smrtnog i posmrtnog. Posmrtna sudbina osobe je različito zamišljena u raznim religijama. Kod Homera je to tegobno životarenje u »carstvu sjene«. Po jednom kršćanskom vjerovanju, nakon smrti dolazi uskrsnuće u ponovni i vječni tjelesni život osobe. U orijentalnim religijama vjeruje se da je smrt jednog tijela preseljenje duše u drugo tijelo, kako bi se, na kraju duge odiseje kroz tjelesnost, besmrtna duša smirila u spoju s univerzalnim duhom. Karakteristično je vjerovanje da u času smrti besmrtna duša napušta smrtno tijelo i ulazi u vječno carstvo duha. Vjerske predstave o smrtnom razlazu duše i tijela i o samostalnom životu osobne duše srodne su djetinjastoj vjeri pračovjeka da svako ima svoga tajanstvenog dvojnika. Taj »alter ego«, koji čudesno savladava prostor i vrijeme, prikazivao se naivnoj svijesti kao čovječja sjena, kao odjek glasa, kao odraz lika »iza« glatke površine; on je u snovima napuštao tijelo i odlazio kojekuda, ostavljajući čovjeka »kao bez duše«; boravio je u tijelu kao disanje (»duša«, »duh« dolazi od »duhanja«) i napuštao ga s posljednjim izdisajem. Dvojnik je, dakle, nekad biće pored bića, a nekad biće u biću. Mitske predodžbe o dvojstvu osobe prerasle su u teološke pojmove o dvjema supstancijama, tjelesnoj i duhovnoj, smrtnoj i besmrtnoj.
Suvremena vjerska misao, kao i značajni vjerski mislioci prošlosti, ne inzistira na doslovnom značenju tradicionalnih vjerovanja u posmrtni život, nego traži neke smislene poruke u tim vjerovanjima. Tako uskrsnuće iz mrtvih, na način Kristova uskrsnuća, ne treba shvatiti kao faktički događaj, nego kao eshatološki »događaj«; treba vjerovati da će nakon života u mržnji i nepravdi doći vladavina pravde i ljubavi. Kad je riječ o uskrsnuću osobe, to treba shvatiti da je osoba »iznad smrti«, da nitko nema prava na njenu smrt (kao što, na primjer, sama osoba raspolaže životom i smrću domaće životinje). U jednom sličnom nastojanju došlo se do pojma tzv. participativne besmrtnosti. Ona znači da smo besmrtni po sudjelovanju u baštini čovječanstva i po tome što ćemo i sami biti baštinjeni. Kada se u religiji zamišlja da je pravi ljudski život onaj posmrtni i vječni, onda to znači da pravi život ima osoba koja je stekla besmrtnost u smrtnom životu, pa živi unatoč svojoj fizičkoj smrti. Ona posmrtno sudjeluje u životu osoba. Inače, sama vječnost u doslovnom i domišljenom značenju - tj. kad bi vrijeme isteklo, »stalo«, nestalo - bila bi beskrajno gora od najgore vremenitosti. Istaknuto je da duša u vječnosti ne bi ni sjećanjem na svoju prošlost izbjegla potpunu apatiju. (Ponavljanje stotinama milijardi puta već poznatih epizoda prošlosti stvaralo bi beskrajnu dosadu, a duhovna aktivnost gasila bi se progresivno čim bi prestala tjelesna aktivnost.)
Iz vjere u zagrobni život ljudi slijedi vjera i nevidljivo i vječno »carstvo sjena« ili u nadnaravni »drugi svijet«, nastanjen tajanstvenim bićima što vladaju prirodnim pojavama i ljudskim sudbinama. To su nadljudska bića s mnogostruko uvećanim ljudskim moćima, obogotvoreni ljudi ili čovjekoliki bogovi. Vjera u mnoštvo bogova zamišlja božanske odnose i zajednice po modelu ljudskih odnosa i zajednica. Zemaljskoj hijerarhiji odgovara nebeska hijerarhija s jednim vrhovnim Bogom koji podsjeća na zemaljskog patrijarha ili monarha. Nebeski patrijarh ili monarh s vremenom postaje apsolutni nebeski vladar i najzad ostaje jedini pravi Bog, s brojnom svitom anđela i svetaca, sličnih dvorskim dostojanstvenicima. Tako jednobožačka religija nastaje iz mnogobožačke religije.
Bog
Jedini pravi Bog se različito zamišlja u raznim monoteističkim religijama, ali se većinom smatra da je duhovno biće koje se može utjeloviti (inkarnacija), da je vječan, da je tvorac svijeta i da vlada svijetom, da je svemoćan i sveznajući, zatim da je osobno biće (jedna osoba ili jedinstvo više osoba) s najvišom mjerom moralnosti (apsolutno pravedan, apsolutno dobar i dr.). Obično se smatra da je Bog vrhovno biće, najviše biće, biće bića, bivstvo svega, porijeklo i svrha svega, ono što je najviši stupanj apstrakcije i generalizacije. Najapstraktnije i najopćenitije je najmanje određeno, tj. neodređeno je.
Postoji teološko shvaćanje da Bogu pripadaju samo negativne odredbe (»negativna teologija«), tj. da ne možemo znati što je Bog, nego samo što Bog nije. (Kaže se, na primjer, da Bog nije načinjen, da je nestvoren, nerođen, neizmjeran, vječan tj. bezvremen, nepromjenljiv, neizreciv i sl.). Time je implicirano da Bogu ne pristaju svjetovne odredbe, da Bog nije to što je svijet. Čim se ističe da je Bog drukčiji (distinctus) od svijeta, riječ je o odnosu Boga i svijeta.