Karlo IV. (Persenbeug, 17. kolovoza 1887. – Funchal, Madeira, 1. travnja 1922.), posljednji austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj (kao Karlo IV.). Vladao je od 1916. do 1918. U Katoličkoj Crkvi štuje se kao blaženi Karlo s pridjevom zemalja (austrijski, ugarski, hrvatski, češki).
Rani život Karlo I. Austrijski rođen je 17. kolovoza 1887. u dvorcu Persenbeugu u Donjoj Austriji. Roditelji su mu bili nadvojvoda Otto Franjo Josip Austrijski i princeza Marija Josipa Saska. Kralj Franjo Josip I. bio je brat njegovog djeda. U vrijeme njegova rođenja Franjo Josip I. je bio vladar Austro-Ugarske Monarhije, dokle je njegov stric Franjo Ferdinand postao prijestolonasljednik Monarhije dvije godine nakon njegovog rođenja, 1889. godine. Karlo I. je od malih nogu bio odgajan kao pobožni katolik. Rane godine života je proveo u mjestima gdje god je bila stacionirana pukovnija njegova oca, te je kasnije živio u Beču i Reichenau. Karlo I. je bio privatno školovan, te je kasnije protivno običaju dinastije Habsburg pohađao javnu srednju školu tj. gimnaziju. 1907. proglašen je punoljetnim, te mu je za osobnog višeg dvorskog službenika dodijeljen princ Zdenko Lobkowitz. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, Karlo I. se pridružio Austro-Ugarskoj vojsci. Od 1906. do 1908. boravio je u Pragu gdje je uz vojničke obaveze studirao pravo i političke znanosti. Tijekom sljedećih nekoliko godina izvršavao je svoje dužnosti u garnizonima diljem Bohemije. Karlo I. nije bio blizak sa svojim praujakom kraljom Franjom Josipom I. S Franjom Ferdinandom također nije bio u bliskim odnosima, a razlike među njihovim suprugama su doprinosile postojećim tenzijama. Iz istih razloga Karlo I. do ubojstva Franje Ferdinanda nije imao uvid u državničke poslove, niti je bio predodređen za visoku političku dužnost.Alfred Francis Pribram, Hugh Chisholm, Charles, Encyclopedia Britannica (12 izdanje.), London - New York, 1922.
Brak i obitelj mini|lijevo|180px|Karlo I. sa suprugom princezom Zitom od Bourbon-Parme 1911. godine. mini|lijevo|180px|Djeca Karla I. i princeze Zite od Bourbon-Parme 1922. godine. 21. listopada 1911. godine Karlo je oženio princezu Zitu od Bourbon-Parme s kojom se zaručio 13. lipnja iste godine. Karlo je svoju suprugu upoznao dok je još bio dijete, ali se nisu vidjeli skoro deset godina pošto su oboje bili usredotočeni na školovanje. 1911. Karlo je sa svojom dragunskom pukovnijom bio smješten u češkom gradu Brandis na Labi-Stara Boleslav odakle je posjetio svoju tetku u Franzensbadu. Prilikom jednog od tih posjeta Karlo je obnovio vezu sa svojom budućom suprugom.Beeche. Zbog morganatskog braka Franje Ferdinanda, kralj Franjo Josip I. je vršio pritisak na Karla da se čim prije oženi. Zita od Bourbon-Parme je kao i Karlo bila pobožni rimokatolik, te je dolazila iz besprijekorne kraljevske loze.Gordon Brook-Shepherd, 1991. Karlo i Zita su imali osmero djece: Nadvojvoda Otto (1912. – 2011.), prijestolonasljednik Austro-Ugarske krune, zastupnik u Europskome parlamentu Nadvojvotkinja Adelheid (1914. – 1971.) Robert, austrijski nadvojvoda (1915. – 1996.) Nadvojvoda Felix (1916. – 2011.) Nadvojvoda Karl Ludwig (1918. – 2007.) Nadvojvoda Rudolf (1919. – 2010.) Nadvojvotkinja Charlotte (1921. – 1989.) Nadvojvotkinja Elisabeth (1922. – 1993.)
Prijestolonasljednik Karlo I. je postao prijestolonasljednikom Austro-Ugarske Monarhije nakon sarajevskog atentata na Franju Ferdinanda, koji je bio i povod za početak Prvog svjetskog rata. Karlo je prve godine rata proveo u češkom Teschenu bez utjecaja na vojsku Monarhije. U kasnijoj fazi rata bio je imenovan Generalfeldmarschallom (generalfeldmaršal). Godine 1916. imenovan je zapovjednikom XX. korpusa Austro-Ugarske vojske. Vojnike pod svojim zapovjedništvom je osvojio srdačnošću i prijateljskom naravi. Kasnije je poslan na istočnu frontu gdje se borio protiv Rusa i Rumunja.
Vladavina Karlo I. je ustoličen je kao austrijski car, ugarski i hrvatski kralj 30. studenoga 1916. godine, nakon smrti kralja Franje Josipa I. Od 2. prosinca 1916. preuzeo je naslov Vrhovnog zapovjednika Austro-Ugarske vojske od nadvojvode Fridriha. Okrunjen je kao hrvatski i ugarski kralj po drevnom krunidbenom hrvatsko-ugarskom obredu u prijestolnoj Budimpešti. Tijekom krunidbe Svetom krunom, hrvatski ban barun Škrlec nosio je zlatnu jabuku (orb), dok zagrebački nadbiskup izvršio je blagoslov pri pomazanju i krunidbi. Krunidbi su svjedočila izaslanstva Hrvata iz Hrvatske-Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine među njima su istaknute krunidbene zastave Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i Rame (Bosne) dok načelnici većih gradova, župani, biskupi, plemstvo i saborski zastupnici su nazočili krunidbi. Tijekom ustoličenja i krunidbe Karlo je dao uz hrvatsku i ugarsku zavjernicu, posebnu zakletvu kao ugarski i hrvatski kralj, čime je Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija postavljena naslovno ravnopravna Ugarskoj, a vladar se obavezao očuvati njenu teritorijalnu cjelovitost uključujući čak i zemlje van stvarnog sastava (misleći na Dalmaciju i BiH):
"Mi, Karlo Prvi, Božjom milošću Božjom Car Austrijski, kralj Češke itd. i ovog imena četvrti Ugarske kralj Apostolski, kao Ugarske te Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Nasljedni i Apostolski Kralj, zaklinjemo se živim Bogom, Blaženom Djevicom Marijom i svim svecima Božjim, da ćemo crkve Božje muncipija Ugarske te Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i svakog reda crkvene i svjetovne stanovnike u njihovim pravima preimućstvima, slobodi, sloboštinama, zakonima, davnim dobrim i odobrenim običajima uzdržati, svakom pravicu podjeljivati. Ugarske te Hrvatske, Slavonije i Dalmacije prava, ustav, zakonitu neodvisnost i zemljišnu cjelokupnost i zemaljski ustav kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koje s kraljevinom Ugarskom sačinjavaju jednu te istu državnu zajednicu nepovrjeđeno im sačuvati, da ćemo zakone blagopokojnoga Andrije II., izuzevši ipak zaporku članka 31. istih zakona , koja se ovako počinje: Quodsi vero Nos sve do riječi: in perpetuum facultatem, održavati; da granice Ugarske te Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i sve što ovim zemljama, kojim god pravom i naslovom pripada, nećemo niti otuđiti, niti okrnjiti, pače da ćemo ih, na koliko moguće, umnožiti i raširiti, te sve ono učiniti, što na boljak, slavu i umnoženje ovih zemalja po pravdi učiniti možemo. Tako nam Bog pomogao i svi sveci Božji"Zakonik kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zakonski članak III., 1917., Zagreb, str. 104.-105.
Od samog početka svoje vladavine, šokiran ratnim stradanjima, počeo je pripremati teren za pregovore o mirovnom sporazumu između Austrije i sila Antante, ali nikad nije imao hrabrosti zaključiti mir bez njemačke dozvole. 1917. godine Karlo I. je ušao u tajne pregovore o miru s Francuskom, uposlivši svojeg šogora Sixtusa od Bourbon-Parme kao posrednika. Iako je car djelovao u dobroj namjeri, nije imao dovoljno znanja ni snage da se suprotstavi zagovornicima rata u Austro-Ugarskoj, a posebno savezniku Njemačkoj. Mogućnost sklapanja mira bez sudjelovanja Njemačke je smatrao nečasnom, tako da su na kraju svi pregovori propali. Austro-Ugarska je u posljednjim godinama rata bila načeta unutarnjim nemirima, s puno napetosti među narodima Monarhije. U okviru plana od četrnaest točaka, američki predsjednik Woodrow Wilson je zahtijevao da Monarhija omogući autonomiju i samoopredjeljenje svojim narodima. Karlo I. je pristao sazvati Austro-Ugarski parlament, te omogućiti stvaranje konfederacije gdje bi svaki narod imao pravo na svoju samoupravu. Međutim, pojedini predstavnici naroda unutar Monarhije su se već borili za punu autonomiju, odlučni da se osamostale od Beča u najkraćem mogućem roku.Ministar vanjskih poslova Monarh slobodnih naroda, da postane savezna država u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu.Ivo Goldstein, 2008, str. 15. Poljacima je odobrio punu neovisnost, omogućivši im da se ujedine sa sunarodnjacima u Rusiji i Njemačkoj u cilju stvaranja Druge Poljske Republike. Ostatak austrijskih zemalja je trebao biti pretvoren u državnu zajednicu koja bi se sastojala četiri dijela: njemačkog, češkog, južnoslavenskog i ukrajinskog. Svakim od ta četiri dijela je trebalo vladati savezno vijeće, a Trst je trebao imati poseban status. Međutim, američki državni tajnik Robert Lansing, je četiri dana kasnije odgovorio službenom notom da su sile Antante sada odane težnjama Čeha, Slovaka i Južnih Slavena, te da ponuđena autonomija narodima unutar Monarhije više nije dovoljna. Središnji odbor je 19. listopada objavio tekst kojim je Narodno vijeće SHS odbacilo kraljev proglas, te deklariralo kako preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike i zahtijeva ujedinjenje cjelokupnog našeg naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju, bez obzira na ma koje pokrajinske i državne granice, u kojima danas živi – u jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu uređenu na načel političke, ekonomske demokracije, što u sebi sadržava dokidanje svih socijalnih i ekonomskih nepravdi i nejednakosti.
Karlo IV. je u suradnji sa zemaljskim poglavarom BiH Stjepanom barunom Sarkotićem, u dogovoru s ugarskim premijerom Šandorom Wekerleom donio Hrvatski (trijalistički) proglas pod uvjetom da ga se oslobodi dijela krunidbene zakletve o integritetu zemalja krune Ugarske.A. Pavelić (odvjetnik), Doživljaji, str. 432.Dr. Aleksandar Horvat Povodom njegove pedesetgodišnjice rodjenja, Hrvatsko pravo, Zagreb, 17/1925., br. 5031Edmund von Glaise-Horstenau, Die Katastrophe. Die Zertrümmerung Österreich-Ungarns und das Werden der Nachfolgestaaten, Zürich – Leipzig – Wien, 1929., str. 302.-303. Već sutradan na sjednici u Budimpešti izglasano je odobrenje o rasterećenju kralja Karla IV. zakletve o integritetu, te je dana dozvola da se Hrvatska-Slavonija sjedini s Dalmacijom, BiH i drugim hrvatskim zemaljama.Dr. Aleksandar Horvat Povodom njegove pedesetgodišnjice rodjenja, Hrvatsko pravo, Zagreb, 17/1925., br. 5031Budisavljević, Srđan. Stvaranje-Države-SHS, Zagreb, 1958., str. 132.-133. Unatoč nelegalnoj sjednici u Zagrebu 29.10.1918., imenovan je novi hrvatski ban Dragutin Unkelhauser 1.11.1918. s ciljem sjedinjenja svih hrvatskih zemalja, no zbog proglašenja SHS i združivanja sa Srbijom svoju bansku dužnost nikada nije sproveo.
Čehoslovačka privremena vlada se pridružila silama Antante 14. listopada, a Narodno vijeće SHS je proglasilo nezavisnu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. godine. Sve do te posljednje godine rata, sile Antante nisu imale u planu potpuno razbijanje Habsburške monarhije. Ta je ideja prevladala zbog neodlučnosti cara i austrijskih političara te istovremenog odlučnog djelovanja čeških i južnoslavenskih predstavnika.Zakonik kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zakonski članak III., 1917., Zagreb, str. 104.-105.
"Lansingova nota je uspješno poništila sve napore kojima se pokušalo očuvati Monarhiju. Jedan po jedan, narodi Monarhije su proglašavali svoju neovisnost, što je na kraju dovelo do raspada Austro-Ugarske Monarhije. 31. listopada, Mađarska je službeno okončala uniju između Austrije i Mađarske. Političku budućnost Karla I. je nakon toga postajala sve neizvjesnija.
Proglas od 11. studenoga 1918. mini|lijevo|180px|Proglas Karla I. od 11. studenoga 1918. godine.