Hrvatska (službeni naziv: Republika Hrvatska) europska je država smještena na razmeđu srednje, južne i jugoistočne Europe.Hrvatska Na sjeverozapadu graniči sa Slovenijom, Mađarskom na sjeveroistoku, Srbijom na istoku, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom na istoku i jugoistoku, a na zapadu s Italijom ima morsku granicu. Kopnena površina iznosi , a površina obalnoga mora , što Hrvatsku svrstava među srednje velike europske zemlje. Glavni je grad Zagreb koji je političko, kulturno, znanstveno i gospodarsko središte zemlje. Ostala veća urbana središta su Split, Rijeka i Osijek. Tijekom hrvatske povijesti najznačajniji kulturološki utjecaji dolazili su iz srednjoeuropskoga kruga u kontinentalnome dijelu, balkanskoga u dinaridskome dijelu i sredozemnoga kulturnog kruga u priobalnome dijelu.
Temelji hrvatske države nalaze se u razdoblju ranoga srednjeg vijeka kada su Hrvati osnovali svoje dvije kneževine: Panonsku i Primorsku Hrvatsku. Potom pod vladarskom dinastijom Trpimirović Hrvatska postaje jedinstvena kneževina, a 7. lipnja 879. godine za vrijeme vladavine kneza Branimira prvi put i nezavisna država. Godine 925. pod vodstvom kralja Tomislava Hrvatska postaje kraljevstvo. Posljednji hrvatski kralj bio je Petar Snačić, a nakon njega Hrvatska je ušla u personalnu uniju s Ugarskom na temelju ugovora poznata kao Pacta conventa sklopljena 1102. godine. Tim je ugovorom Hrvatska zadržala sve značajke države, jedino je kralj bio zajednički. Godine 1527., zbog Osmanlijskog napada na Hrvatsku, na hrvatsko prijestolje dolazi dinastija Habsburg. Tijekom Habsburške vladavine Hrvatska je također zadržala sve državnopravne značajke što se najviše ogleda Pragmatičkom sankcijom iz 1712. godine te Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. godine.
Pri kraju Prvoga svjetskog rata, 1918. godine, Hrvatska raskida veze s Austro-Ugarskom i sudjeluje u osnivanju Države SHS. Nedugo zatim Hrvatska je (u sklopu Države SHS) uključena u Kraljevstvo SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija) iako Hrvatski sabor tu odluku nije nikada ratificirao. Određenu razinu državnosti ponovno zadobiva kao Banovina Hrvatska. Tijekom Drugoga svjetskog rata na području današnje Hrvatske, BiH i dijela Srbije postojala je Nezavisna Država Hrvatska. Svršetkom Drugoga svjetskog rata, 1945. godine, Hrvatska postaje socijalističkom republikom i kao federalna jedinica tvorila je SFR Jugoslaviju. Godine 1990. provedeni su prvi demokratski višestranački izbori nakon 45 godina jednostranačkoga sustava, a 30. svibnja iste godine konstituiran je demokratski izabran višestranački Hrvatski sabor. Dana 25. lipnja 1991. godine Republika Hrvatska ustavnom odlukom državnog sabora postala je samostalnom i nezavisnom državom.
U Hrvatskoj se službeno upotrebljavaju hrvatski jezik i latinično pismo.
Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, Hrvatska je imala stanovnika. Hrvati čine više od 90 % stanovništva, a najbrojnija manjina su Srbi. Najveći dio stanovništva je kršćanske vjere, dok je među kršćanima najviše vjernika katoličke vjeroispovijesti.
Prema političkomu ustroju Hrvatska je parlamentarna demokracija, a u ekonomskom smislu okrenuta je tržišnomu gospodarstvu. Članica je Ujedinjenih naroda od 22. svibnja 1992. godine. Hrvatska je članica Vijeća Europe, Svjetske trgovinske organizacije, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora, Europske unije i Schengenskog prostora.
Povijest
Kameno doba Na prostoru Hrvatske je otkriveno pedesetak nalazišta čovjeka kamenog doba. U pećini Šandalja I u blizini Pule pronađeni su najstariji predmeti oblikovani rukom na tlu Hrvatske. Izrađeni su od kamena, a obrađeni okresivanjem. Najvažnije nalazište otkrio je Dragutin Gorjanović-Kramberger 1899. godine u spilji na Hušnjakovom brdu kraj Krapine gdje je našao ostatke neandertalskog čovjeka i njegova oruđa. Nalazišta krapinskog pračovjeka jedno je od najvažnijih u Europi. Živio je oko 130 tisuća godina prije Krista.
Ljudi mlađeg kamenog doba na prostoru Hrvatske su živjeli u plodnim nizinama rijeka i uz Jadransko more. Prema prostoru najvažnijih nalazišta razlikujemo četiri kulture. Starčevačka kultura se prostirala dijelom sjeverne Hrvatske, a nositelji su ratari i stočari koji su živjeli u sojenicama i proizvodili keramiku koju su bojali crvenom bojom. Sopotska kultura prostirala se na prostoru Slavonije. Danilska kultura se prostirala uz obale Jadrana. Hvarska kultura se prostirala južnim dalmatinskim otocima. Danilska i Hvarska kultura pripadaju krugu impresso keramike koja se odlikuje posudama crveno smeđe boje ukrašenima otiscima školjaka, morskim puževa i zarezima učinjenim oštrim predmetima.
Metalno doba mini|120px|lijevo|Vučedolska golubica
Na prijelazu iz mlađeg kamenog u metalno doba na prostoru Srijema i Slavonije prostirala se Vučedolska kultura. Na prostoru kraj Dunava pronađena su kuće pravokutnog oblika, oružje od glačanog kamena te kalupi za lijevanje bakrenih sjekira. Glasovit je nalaz posude u obliku ptice poznat pod nazivom Vučedolska golubica. Najvažnija kultura ranog brončanog doba na tlu kontinentalne Hrvatske je vinkovačka kultura, a na tlu južne Hrvatske cetinska kultura. Obje od njih, na različit način i u različitom obimu nastavljaju tradiciju vučedolske kulture. Ostala važnija nalazišta su Nezakcij u Istri, Donja Dolina na Savi i Ripač na Uni. U kasnom brončanom dobu proširila se sjevernom Hrvatskom kultura polja sa žarama, nazvana prema glinenim posudama u koje se polagao pepeo pokojnika, s nalazištima kraj Virovitice, Zagreba i Velike Gorice.
U željeznom dobu pojavili su se prvi poznati narodi na hrvatskom tlu. Keltski narodi pojavili su se u IV. stoljeću prije Krista, a živjeli su na području sjeverno od Save i Kupe. Sa sobom su donijeli lončarsko kolo i umijeće kovanja novca. Od keltskih plemena na panonskom tlu treba spomenuti Skordiske i Tauriske. Iliri su živjeli na prostoru južno od Save, a najvažniji narodi su Histri, Liburni, Japodi, Delmati i Ardijejci. Oni su gradili kamene utvrde koje se nazivaju gradine. Stanovnici priobalja su bili poznati po brodograditeljskom i pomorskom umijeću. Poznati po gradnji brodova i gusarenju bili su Liburni. Male i brze lađe kojima su plovili zvale su se lembi. Rimljani su po liburnskome uzoru izgrađivali vlastite ratne brodove koje su prozvali liburne.
Grci, Iliri i Rimljani mini|desno|Amfiteatar u Puli
mini|195px|desno|Rimske provincije u 4. st.
Grci svoje kolonije na istočnim jadranskim obalama osnivaju krajem VI. stoljeća prije Krista. Prva naseobina je bila Korkira Melajna na Korčuli koji su osnovali stanovnici otoka Krfa. Sirakuški tiranin Dionizije Stariji osnovao je koloniju Issu na otoku Visu. U blizini Lumbarde na Korčuli je osnovana kolonija o čijem osnivanju svjedoči zapis Lumbardska psefizma. Stanovnici otoka Para osnovali su Far u Starom Gradu na Hvaru, a važne kolonije su i Tragurij u Trogiru i Epetij u Stobreču. Između kolonija i matičnog polisa razvijale su se snažne kulturne i trgovačke veze.
Gusarenje ilirskih naroda dovelo ih je u sukob s Rimljanima koji su od kraljice Teute tražili da svojim podanicima zabrani gusarenje, no ona je to odbila. Rimljani pokreću tri ilirska rata kojima uništavaju Ilirsko kraljevstvo koje je 167. godine prije Krista podijeljeno na tri oblasti pod vrhovnom rimskom vlašću. Konačno osvajanje završeno tek početkom prvog stoljeća.
Tada je uspostavljena granica na Dunavu, a jedinstveni Ilirik je podijeljen na dvije rimske provincije Panoniju i Dalmaciju. Ilirske provincije zbog zemljopisnog položaja i prirodnih bogatstava ubrajale su se u važnije pokrajine Carstva. Najstarije kolonije u Dalmaciji bile su Salona, sjedište rimskog namjesnika i gospodarsko središte, Narona kao trgovačko i lučko središte te Jadera i Pola. U Panonija najvažnije su bile Siscija i Sirmij. Jedan od najvažnijih rimskih spomenika uopće je palača cara Dioklecijana podignuta nedaleko Salone. Pulski amfiteatar bio je jedan od najvećih u Carstvu.
Dolazak Hrvata
mini|200px|lijevo|Oton Iveković, Dolazak Hrvata
Hrvati su narod koji je doselio u područje današnje Hrvatske tijekom sedmog stoljeća. Nakon dolaska i dugotrajnih borbi Hrvati su pobijedili Avare i zavladali njihovom zemljom. Prostor koji su naselili nalazio se između rijeke Drave i obala Jadranskog mora. Dio preživjelog starosjedilačkog romaniziranog stanovništva preseljava se u priobalne utvrđene gradove pod bizantskom vlašću i u nepristupačne planinke krajeve Dinarida. Kad su došli u novu domovinu Hrvati su bili mnogobošci. U dodiru s kršćanskim starosjediocima polako prihvaćaju kršćanstvo. Ulogu u pokrštavanju imali su Bizantski i franački misionari te benediktinci koji donose zapadne kulturne utjecaje.
U suvremenoj historiografiji se ne dovodi u pitanje da početak etnogeneze Hrvata kao slavenskog naroda naseljenog uz Jadransko more seže u 7. stoljeće, kada bizantski car Heraklije (610. – 641.) u to doba s pridošlim slavenskim plemenima sklapa stanoviti savez u svrhu obrane tog područja od prodora Avara."Bizantski car Heraklije I. u hrvatskoj historiografiji", Zorana Antunović i Hrvoje Gračanin, Povijesni prilozi 43., 9-30 (2012.) U vrijeme spomenutog cara Heraklija je ponovno uspostavljena u vrijeme ratova s Avarima razbijena crkvena biskupska vlast (metropolija u Saloni) - Papa Ivan IV. je za tu svrhu 640. ili 641. godine rukopoložio jednog nadbiskupa (Ivan Ravenjanin) i jednog biskupa. Kršćani sa sjedištem u obalnim gradovima pod vlašću Bizanta narednih desetljeća rade na pokrštavanju pridošlih Slavena, te već papa Agaton oko 680. godina ubraja te Slavene među narode koji "dijele istu vjeru s nama". Dio Hrvata i nadalje je ostajao poganima - primjerice na Ždrijcu kod Nina iskopan je značajan broj poganskih grobova koji datiraju iz druge polovice 8. i početka 9. stoljeća. Do početka 10. stoljeća je pokrštavanje među Hrvatima dovršeno, a katolička vjera je bila značajno etnički (slavenski) obojena utjecajem glagoljaštva."Papa Ivan IV. Solinjanin i pokrštenje Hrvata", Dominik Mandić, "Croatica Christiana Periodica", br. 29/1992
Na području Hrvatske Slaveni organiziraju nekoliko malih državnih zajednica – sklavinija, od kojih su najvažnije kneževina Hrvatska u priobalju i Donja Panonija. Prvi vladar za kojega znademo da je u svoj vladarski naslov stavio hrvatsko ime i koji sebe u darovnici iz 852. godine sebe naziva milošću Božjom knez Hrvata je Trpimir I., osnivač narodne dinastije Trpimirovića. Knez Branimir o svom dolasku na vlast u pismu obavještava papu Ivana VIII. U uzvratnom pismu od 21. svibnja 879. godine papa obavještava Branimira da je blagoslovio njega, njegov narod i državu, što je ustvari prvo međunarodno priznanje neovisnosti Hrvatske. Kameni ulomak iz Šopota kraj Benkovca spominje Branimira kao kneza Hrvata, i to je najstariji kameni zapis hrvatskog imena.
Konstantin VII. Porfirogenet (945. – 959.) u djelu "De administrando imperio" iznosi da je za ranijeg cara Bazilija I. (867. – 886.) on odredio da bizantski gradovi u Dalmaciji ubuduće plaćaju bizantskom guverneru tek simbolični danak, a da za zaštitu ubuduće plaćaju danak Hrvatima - i to Salona, Osor, Rab i Krk po 100 numizma (lat. solid, zlatnik od 4,5 grama), Zadar 110 numizma; ukupno 710 zlatnika, kao i stanovitu količinu vina i drugih proizvoda. Dubrovnik je plaćao po 36 numizma kneževinama Zahumlje i Travunija (Trebinje), koje će do vremena Konstantina VII. također doći pod hrvatsko vrhovništvo.
Hrvatsko Kraljevstvo
mini|desno|Kralj Tomislav