mini|275px|desno|Biblija – Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Biblija je zbirka religijskih tekstova koja ima središnje mjesto u kršćanstvu i judaizmu, a cijenjena je i u drugim abrahamskim religijama, poput islama. Biblije su antologije, odnosno zbirke tekstova različitih književnih vrsta, pri čemu se kanonski sadržaj razlikuje među vjerskim tradicijama. Hebrejska Biblija izvorno je napisana na hebrejskom jeziku (uz neke dijelove na aramejskom), dok je drugi dio kršćanske Biblije, poznat kao Novi zavjet, izvorno napisan na dijalektu grčkog zvanom koine. Biblijski tekstovi obuhvaćaju upute, pripovijesti, poeziju, poslanice, proročanstva i druge književne vrste. Zbirka spisa koju određena vjerska tradicija ili zajednica priznaje kao dio Biblije naziva se biblijski kanon. Vjernici Bibliju uglavnom smatraju nadahnutom od Boga, premda se njihova shvaćanja toga nadahnuća i načini tumačenja tekstova razlikuju.
Religijske tekstove, odnosno sveti spise, tijekom vremena sastavljale su i okupljale u različite službene zbirke različite vjerske zajednice. Najstarija zbirka obuhvaćala je prvih pet knjiga Biblije, koje se na hebrejskom nazivaju Tora („Zakon“ ili „Pouka“), a na grčkom Petoknjižje (Pentateuh, „pet knjiga“). Drugi najstariji dio čini zbirka povijesnih pripovijesti i proročanstava, poznata kao Nevi'im („Proroci“). Treću zbirku, Ketuvim („Spisi“), čine psalmi, poslovice i povijesne pripovijesti. Tanah (hebr. תָּנָ״ךְ, Tanakh) alternativni je naziv za Hebrejsku Bibliju. Masoretski tekst srednjovjekovna je hebrejsko-aramejska verzija Tanaha koju suvremeni rabinski judaizam smatra mjerodavnim tekstom Hebrejske Biblije. Septuaginta je prijevod Tanaha na koine iz 3. i 2. stoljeća pr. Kr., koji se u velikoj mjeri podudara s Hebrejskom Biblijom.
Kršćanstvo je nastalo iz judaizma razdoblja Drugoga hrama te je kao temelj prvoga dijela svoje Biblije, odnosno Staroga zavjeta, koristilo Septuagintu. Rana Crkva nastavila je židovsku tradiciju pisanja i prihvaćanja knjiga koje je smatrala nadahnutima i autoritativnima. Evanđelja, koja donose izvještaje o Isusovu životu i učenju, s Pavlovim poslanicama i drugim spisima, postupno su oblikovala Novi zavjet. Najstariji dijelovi Biblije možda potječu još iz oko 1200. godine pr. Kr., dok je većina novozavjetnih knjiga nastala tijekom 1. stoljeća.
S procijenjenih više od pet milijardi prodanih primjeraka, kršćanska Biblija najprodavanija je knjiga svih vremena. Biblijski tekstovi imali su dubok utjecaj na zapadnu kulturu i povijest, kao i na kulture diljem svijeta. Proučavanje tih tekstova kroz biblijsku kritiku također je neizravno utjecalo na kulturu i povijest. Neki smatraju da biblijski tekstovi sadrže moralno problematične sadržaje, povijesne netočnosti ili da su tijekom vremena bili iskrivljeni, dok ih drugi vide kao vrijedan povijesni izvor za određene narode i događaje te kao izvor etičkih načela. Kršćanska Biblija danas je prevedena ili se prevodi na približno polovicu svih svjetskih jezika.
Etimologija Pojam Biblija može se odnositi na Hebrejsku Bibliju, koja odgovara kršćanskom Starom zavjetu, ili na kršćansku Bibliju, koja uz Stari zavjet sadrži i Novi zavjet.
Riječ Bible potječe od izraza grčkog dijalekta koine τὰ βιβλία (ta biblia), što znači „knjige” (jednina: βιβλίον, biblion). Sama riječ biblion doslovno znači „svitak”, a kasnije je postala uobičajena grčka riječ za knjigu. Ona je umanjenica riječi βύβλος (byblos), koja označava egipatski papirus, a možda je nazvana prema feničkoj luci Biblos (poznatoj i kao Gebal), odakle se egipatski papirus izvozio u Grčku.
Izraz ta biblia koristili su helenizirani Židovi za svoje svete spise. Ivan Zlatousti, u svojim Homilijama o Evanđelju po Mateju održanima između 386. i 388. godine, vjerojatno je prvi autor koji je izraz ta biblia („knjige”) upotrijebio za zajedničko označavanje Staroga i Novoga zavjeta.
Latinski izraz biblia sacra („svete knjige”) prijevod je grčkoga izraza τὰ βιβλία τὰ ἅγια (ta biblia ta hagia), koji također znači „svete knjige”. U srednjovjekovnom latinskom jeziku biblia je bila skraćeni oblik izraza biblia sacra. S vremenom se počela shvaćati kao imenica ženskoga roda u jednini (biblia, genitiv biblije), pa je kao takva preuzeta u mnoge zapadnoeuropske jezike.
Razvoj i povijest Složeni razvoj različitih tekstova koji čine Bibliju još uvijek nije u potpunosti razjašnjen. Najstarije biblijske knjige započele su kao pjesme i pripovijesti koje su se usmeno prenosile s naraštaja na naraštaj. Znanstvenici 21. stoljeća tek su na početku istraživanja odnosa između pisanja, izvođenja, pamćenja i usmene dimenzije tih tekstova. Današnje spoznaje upućuju na to da pisana i usmena predaja nisu bile strogo odvojene, budući da se drevno pisanje učilo i prenosilo kroz zajedničko usmeno izvođenje.Carr, David M. The formation of the Hebrew Bible: A new reconstruction. Oxford University Press, 2011. p. 5 Bibliju su napisali i sastavili brojni autori, od kojih su mnogi nepoznati, a potjecali su iz različitih kultura i društvenih sredina.
Britanski bibličar John K. Riches piše:Biblijski tekstovi nastajali su tijekom razdoblja u kojem su se životni uvjeti njihovih autora – politički, kulturni, gospodarski i okolišni – uvelike razlikovali. Postoje tekstovi koji odražavaju nomadski način života, tekstovi ljudi koji su živjeli u uređenoj monarhiji i u okviru hramskoga kulta, tekstovi nastali u progonstvu, tekstovi proizašli iz teškoga ugnjetavanja pod stranom vlašću, dvorski tekstovi, tekstovi putujućih karizmatskih propovjednika te tekstovi autora koji se predstavljaju kao obrazovani helenistički pisci. To je vremensko razdoblje koje obuhvaća djela Homera, Platona, Aristotela, Tukidida, Sofokla, Cezara, Cicerona i Katula. U tom razdoblju dolazi do uspona i pada Asirskoga Carstva (od 12. do 7. stoljeća pr. Kr.) i Perzijskoga Carstva (od 6. do 4. stoljeća pr. Kr.), pohoda Aleksandra Velikoga (336. – 326. pr. Kr.), uspona Rima i njegove prevlasti nad Sredozemljem (od 4. stoljeća pr. Kr. do uspostave Principata 27. pr. Kr.), razaranja Jeruzalemskoga hrama (70. godine) te širenja rimske vlasti na dijelove Škotske (84. godine).Biblijske su knjige izvorno pisane i prepisivane rukom na svicima od papirusa. Nijedan izvorni rukopis nije sačuvan, zbog čega je vrijeme nastanka pojedinih tekstova teško odrediti i predmet je brojnih rasprava. Na temelju jezične i povijesne analize, znanstvenici Ronald Hendel i Jan Joosten najstarije dijelove Hebrejske Biblije, poput Deborine pjesme u Knjizi o sucima (Suci 5) i pripovijesti o Samsonu (Suci 16; 1. Samuelova), smještaju u rano željezno doba prije uspostave izraelske monarhije, oko 1200. pr. Kr.
Godine 1947. u špiljama kod Kumran otkriveni su svici s Mrtvog mora. Ti se rukopisi smještaju između 250. pr. Kr. i 100. godine po. Kr. te predstavljaju najstarije sačuvane primjerke knjiga Hebrejske Biblije koji nisu tek ulomci.
Najstariji rukopisi vjerojatno su bili zapisani paleohebrejskim pismom, vrstom klinopisa sličnog drugim pismima istoga razdoblja. Progonstvo u Babilon najvjerojatnije je potaknulo prijelaz na četvrtasto pismo (aramejsko) između 5. i 3. stoljeća pr. Kr. Od vremena svitaka s Mrtvog mora Hebrejska Biblija pisala se s razmacima između riječi radi lakšega čitanja. Do 8. stoljeća masoreti su dodali oznake za samoglasnike. Leviti i pisari održavali su tekstove, a neki su se tekstovi oduvijek smatrali autoritativnijima od drugih. Pisari su očuvali, ali i mijenjali tekstove prilagođavanjem pisma, osuvremenjivanjem arhaičnih oblika i ispravljanjem pogrešaka. Ti su hebrejski tekstovi prepisivani s velikom pažnjom.
Knjige koje su smatrane Svetim pismom različite su vjerske zajednice tijekom vremena sastavljale u različite biblijske kanone, odnosno službene zbirke svetih spisa. Najstarija takva zbirka, koja obuhvaća prvih pet biblijskih knjiga, naziva se Tora („zakon”, „pouka” ili „učenje”), odnosno Petoknjižje, te je prihvaćena kao židovski kanon do 5. stoljeća pr. Kr.
Druga zbirka, nazvana Nevi'im („Proroci”), sastoji se od povijesnih i proročkih knjiga te je kanonizirana u 3. stoljeću pr. Kr. Treća zbirka, Ketuvim („Spisi”), sadržava psalme, mudrosne izreke i povijesne pripovijesti, a kanonizirana je između 2. stoljeća pr. Kr. i 2. stoljeća po. Kr.
Te tri zbirke, napisane pretežno na biblijskom hebrejskom jeziku, uz pojedine dijelove na aramejskom, zajedno čine Hebrejsku Bibliju ili TaNaKh (akronim od Tora, Nevi'im i Ketuvim).
Hebrejska Biblija Postoje tri glavne povijesne verzije hebrejske Biblije: Septuaginta, Masoretski tekst i Samaritansko Petoknjižje (koje sadrži samo prvih pet knjiga). One su međusobno povezane, ali nisu slijedile isti razvojni put.
Septuaginta, ili LXX, prijevod je hebrejskih svetih spisa i nekih povezanih tekstova na grčki dijalekt koine. Vjeruje se da ju je prevelo približno sedamdeset ili sedamdeset i dva pisara i starješine helenističkih Židova.The Old Testament in Greek – Greek manuscripts. British Library. Retrieved 20 May 2023. Rad na prijevodu započeo je u Aleksandriji krajem 3. stoljeća pr. Kr., a dovršen je do 132. pr. Kr. Vjerojatno ju je naručio egipatski kralj Ptolemej II. Filadelf kako bi zadovoljio potrebe Židova u grčko-rimskoj dijaspori koji su govorili grčki. Najstariji sačuvani cjeloviti primjerci Septuaginte potječu iz razdoblja između 3. i 5. stoljeća poslije Krista, dok su fragmenti pronađeni još iz 2. stoljeća pr. Kr. Revizije njezina teksta započele su već u 1. stoljeću pr. Kr. Fragmenti Septuaginte pronađeni su među Svicima s Mrtvog mora, a dijelovi njezina teksta nalaze se i na sačuvanim egipatskim papirusima iz 2. i 1. stoljeća pr. Kr. te iz 1. stoljeća poslije Krista.
Masoreti su počeli razvijati ono što će postati autoritativni hebrejski i aramejski tekst 24 knjige hebrejske Biblije unutar rabinskog judaizma pred kraj talmudskog razdoblja, otprilike između 300. i 500. godine poslije Krista, iako je točan datum teško utvrditi. U 6. i 7. stoljeću tri su židovske zajednice razvile sustave za precizno zapisivanje teksta, uključujući vokalizaciju i naglaske poznate pod nazivom masora, od čega potječe izraz „masoretski“. Ti rani masoretski učenjaci djelovali su prvenstveno u galilejskim gradovima Tiberijadi i Jeruzalemu te u Babiloniji, današnjem Iraku. Oni koji su živjeli u židovskoj zajednici u Tiberijadi u drevnoj Galileji izrađivali su prijepise hebrejske Biblije bez standardiziranog predloška kakav je postojao u babilonskoj tradiciji. Zbog toga su njihov izgovor hebrejskog biblijskog teksta, poznat kao tiberijski hebrejski, i njihove bilješke u određenim aspektima odstupali od babilonske tradicije. Te su razlike u 9. stoljeću usklađene u standardizirani tekst poznat kao Masoretski tekst. Najstariji sačuvani potpuni primjerak jest Lenjingradski kodeks, koji datira oko 1000. godine poslije Krista.
Samaritansko Petoknjižje verzija je Tore koju samaritanska zajednica čuva od davnine, a europski su ga znanstvenici ponovno otkrili u 17. stoljeću. Najstariji sačuvani primjerci potječu iz približno 1100. godine poslije Krista. Samarijanci u svoj biblijski kanon uključuju samo Petoknjižje (Toru). Ne priznaju božansko autorstvo ni nadahnuće nijedne druge knjige židovskog Tanaha. Postoji i Samaritanska knjiga o Jošui, djelomično temeljena na Knjizi o Jošui iz Tanaha, ali je Samarijanci smatraju nekanonskom svjetovnom povijesnom kronikom.
Prvi kodeksni oblik hebrejske Biblije nastao je u 7. stoljeću. Kodeks je prethodnik moderne knjige. Popularizirali su ga rani kršćani, a izrađivao se presavijanjem jednog lista papirusa napola, čime su nastajale „stranice“. Spajanjem više takvih presavijenih listova nastajala je „knjiga“ koja je bila pristupačnija i prenosivija od svitaka. Prvo potpuno tiskano izdanje hebrejske Biblije proizvedeno je 1488. godine.
Novi zavjet mini|desno|List svečane Biblije zagrebačke katedrale, XIV. st.