Ratno umijeće

Ratno umijeće je sposobnost i umijeće korištenja vojske u ratu.

Dijelovi ratne vještine su: strategija, taktika, i operativno umijeće (operatika).

Strategija označava vještinu sveukupnog korištenja vojske (priprema, vođenje u ratu, planiranje) u ratu, a taktika vještinu raspoređivanja i općenito upotrebe određenih dijelova vojske za pojedinačne bojeve. Taktika je zapravo manji dio strategije. Operativno umijeće, najmlađa grana ratne vještine, bavi se pripremom i planiranjem ratnih operacija.

Ratno umijeće iskazuje praktičnu ljudsku djelatnost kroz spoj teorijskog i praktičnog ratnog dijela. Ono je uopćeno gotovo do neprepoznatljivosti te samim tim čini osnovu za pripremu i vođenje vojnih operacija u ratu, a danas i u mirovnim operacijama kao što je nametanje mira, te je samim tim i obvezatan element izobrazbe vojske za vođenje vojnih operacija u raznim okružjima.

Teoretičari ratnog umijeća O ratnom umijeću pisali su mnogi vojni teoretičari, no samo dvojca su ostavila trajan pečat: baron de Jomini i Carl von Clausewitz. Krajem 18. stoljeća pojavili su se velikani koji se tijekom proučavanja ratnog umijeća ne mogu nikako zaobići. Na polju ratovodstva to su Napoleon i Fridrik Veliki, a na polju teorije ratnog umijeća Jomini i Clausewitz. Napoleon i Fridrik Veliki su bili veliki vojskovođe i veliki vladari, posljednji vladari-vojskovođe. Jomini i Clausewitz su rasli uz Napoleona i Fridrika i to iz razloga rasvjetljavanja njihovih djela i postavljanja prvih temelja načelima ratnog umijeća kao znanosti.

Jomini je među prvim teoretičarima vojne znanosti koji je počeo otkrivati tajne rata. Možemo čak kazati da je on jedan od tvoraca vojne znanosti, ratnog umijeća, o vođenju rata i oružane borbe. Kao suvremenik i jedan od suradnika Napoleona, ušao je u metode strateškog vođenja rata i objavio djelo "Glavna načela ratnog umijeća". Jomini nas prvi uči da su u ratnom umijeću nepromjenjiva samo ratna načela, a sve ostalo je prolazno i usklađuje se duhu i tijekom vremena. Jomini je bio i ostao renomirani vojni teoretičar.

Kako je za ratno umijeće potrebno poznavanje vojne povijesti, tako je i za dobro proučavanje ratnog umijeća potrebno poznavati povijest razvoja ratnog umijeća. Jedno i drugo daju potpunu vojničku kulturu. Gotovo je nemoguće se potpuno posvetiti u svojim znanstvenim istraživanjima i obraditi sve primjere iz vojne povijesti i povijesti razvoja ratnog umijeća bez straha od lutanja po labirintu mnoštva činjenica i informacija iz kojega bi se uzalud tražio izlaz. Isto tako je važno poznavati sve ono što je kapitalno i važno u ratnom umijeću, odnosno potrebno je proučavati sva djela ljudi koji su nam svojim velikim djelima pružili rezultate vojničke kulture, te koji su dovoljni za temeljno vojničko obrazovanje.

Strategija

Odgovor na pitanje što je strategija teško je dati odgovor s kojim bi se složile sve vojske, a još manje mnogobrojni vojni teoretičari. No kada zanemarimo sitne različitosti u određivanju pojma strategija, sva ta određenja imaju jednu zajedničku odrednicu: čvrsto stoje na stajalištu kako je strategija podređena politici i umijeće pripremanja i vođenja kako oružanih snaga tako i svih izvora moći jedne zemlje.

Prijašnji vojni teoretičari 18. i 19. stoljeća, osobito Clausewitz, vrlo dobro su raščlanjivali strategiju, ali su je ograničili na čisto vojnu odrednicu. Razlog takvom ograničavanju strategije u to vrijeme leži u činjenici što se je u to vrijeme rat vodio isključivo kao sukob između dviju vojski koje su stajale na bojnom polju jedna nasuprot druge te se na tom bojnom polju i rješavao rat između zaraćenih država. S porastom gospodarske moći i društvene svijesti ljudi o pripadnosti određenoj naciji, kao i globalnim interesima velikih gospodarskih sila, i u tom međusobnom odnosu rat postaje složena društvena pojava, te na njega počinju sve više utjecati i civilni elementi: moral, politički, gospodarski, diplomatski, psihološki, tehničko-istraživački i ostali čimbenici društva, glede toga ukazuje se potreba za novim i širim teoretskim uopćavanjem pojam strategije. Nekada se cilj rata postizao fizičkim uništenjem protivničkih oružanih snaga, a danas je cilj rata postao uništenje opće sposobnosti protivnika kao ne bi mogao poduzeti učinkovito vojno djelovanje. Od sukoba dviju vojski na bojnom polju rat se pretvorio u sukob naroda u kojem se iscrpljuju sve duhovne, moralne, materijalne i vojničke moći jedne zemlje.

Nadalje pristup strategiji oduvijek je bio dvojak. Prvi pristup polazi sa stajališta potrebe primjenjivanja utvrđenih načela i pravila na neodređene i neponovljive situacije. Drugi pristup polazi sa stajališta kako ratni događaji idu svojim tijekom, neovisno od toga tko je na čelu vojske i kakve su njegove sposobnosti. Iz navedenog je razvidno kako se razlikuju mišljenja o vrijednosti načela i pravila. Prema jednima ona su uvijek ista i nepromjenjiva, bez obzira na promjene u vojnoj organizaciji i ratnoj tehnici. Prema drugima, načela i pravila su nastala u uvjetima i situacijama koje više na postoje, pa je stoga njihova važnost istekla. Zbog toga teoretičari smatraju kako se strategija može učiti, a praktičari kako se sve mora prepustiti snalaženju.

Strategija je način mišljenja koji nam omogućava svrstavanje i raspoređivanje događaje po njihovoj subordinaciji, a zatim se odabiru najdjelotvorniji načini postupanja. Ova činjenica iskazuje razliku između stručnosti kao nadležnosti i nadležnosti tijekom donošenja odluke o strategijskom izboru. Kada je riječ o samom izboru važnu ulogu imaju gospodarski, politički i sigurnosni interesi.

U svezi navedenog razvidno je kako se strategija danas ne može baviti samo pitanjima oružane borbe i vojne strane rata, već mora usklađivati sve izvore moći jedne nacije. Danas strategija ne znači samo znanost i umijeće vojnog zapovijedanja već je postala stalni dio državnog političkog vrha. Od strategije vojskovođe postala je strategija državnika. Danas se za strategiju koriste razni nazivi. Ovo je uvedeno kako bi se strategija na najvišoj državnoj razini razlikovala od strategija koje istražuju političke, diplomatske i gospodarske odnose, te kako bi ona kao najviša razina strategije davala koncept, strukturu i načine uporabe pojedinih strategija koje osiguravaju i usklađuju sve izvore moći jedne nacije. Ovakvo shvaćanje je prihvaćeno u zemljama zapadne demokracije: u SAD-u nacionalna strategija, u Velikoj Britaniji opća strategija, u Francuskoj totalna strategija.

Usporedno s tim procesom stvorili su se uvjeti za pretvaranje strategije iz umijeća u znanost kao izravna posljedica nakupljanja i razlikovanja znanja. Strategija je danas postala predmet opće društvene pozornosti i interesa, a s njom se bave osim vojnih i drugi znanstvenici. Kada govorimo o strategiji kao znanosti potrebno je naglasiti kao strategija ne može riješiti osnovne svoje zadatke bez znanstvene raščlambe i primjene znanstvenih metoda.

Pristup strategiji zahtijeva razumijevanje međusobnog odnosa između općeg i posebnog. Glede općenitosti, strategija u užem smislu, vojna strategija, promatra rat kao dvostrani proces i okosnica za razumijevanje su: cilj, snage, sredstva, način vođenja, zemljište i vrijeme. Konkretizacija navedenog treba uzeti u obzir nove čimbenike koji ukazuju na to kako se rat prostorno širi i vremenski usporava,a u svojoj završnici ubrzava. Zbog toga udjel političkog, gospodarskog, kulturnog, moralnog i psihološkog utjecaja u ratu ima za posljedicu njihov upliv u polje vojne strategije.

Rast moći, povećanje količine i kakvoće energije koja se oslobađa na bojnom polju zahtijevaju i rast svijesti i potrebu za znanjem kako nadzirati tu moć i tu oslobođenu energiju. Zato poglavito vojna strategija u ovom našem modrenom dobu zahtijeva osvješćenje granica sigurnosti, odnosno rizika jer vojna moć je suviše opasna i svako olako posezanje za njom moralo bi prizvati u svijest o tomu što njena uporaba kao takva može donijeti onome koji za njom poseže.

Vojna strategija

Vojna strategija danas mora odgovoriti na brojna pitanja kao što su: planiranje razvoja, modernizaciju, razvoj doktrine, popunu, obuku i školovanje te uporabu oružanih snaga, te je ujedno javni dokument koji jasno iskazuje razvoj sposobnosti oružanih snaga domaćoj i međunarodnoj javnosti. Nadalje vojna strategija jasno mora prikazati mjesto, ulogu i zadaće koje su dodijeljene oružanim snagama te utvrđuje strategijski koncept za provedbu.

Izučavanjem ovih pitanja i mnogih drugih koji utječu na strategiju u najopćenitijem smislu mora se pristupiti na znanstvenoj utemeljenosti uz primjenu znanstvenih metoda i široku suradnju s drugim znanostima i znanstvenicima. Danas je postalo sasvim normalno da se prilikom rješavanja problema iz područja strategije ustrojavaju timovi znanstvenika iz raznih područja znanstvenog istraživanja (časnici, matematičari, fizičari, sociolozi, psiholozi, ekonomisti i drugi).

Prije je naglašeno kako je strategija znanstvena disciplina ratnog umijeća, odnosno disciplina koja usmjerava i usklađuje ostale znanosti i discipline. Strategije je u izvjesnom smislu i opća vojna disciplina, te je znanstveni pristup istraživanju svake pojave utoliko značajniji. U Republici Hrvatskoj strategija dijeli na tri uvjetne razine. Strategija nacionalne sigurnosti kao najviša razina iz koje proizlazi Strategija obrane Republike Hrvatske, te iz strategije obrane RH proizlazi Vojna strategija. Ova podjela je s gledišta vojske kao sastavnog dijela društva, naravno da iz Nacionalne strategije proizlaze i druge strategije od ekonomske, političke, diplomatske i drugih strategija.

Hrvatska vojna strategija

Hrvatska vojna strategija je znanstvena disciplina u okviru ratnog umijeća kao znanosti koja utvrđuje strategijski koncept, strukturu i način uporabe oružanih snaga za pripremu i u slučaju potrebe za ispunjavanje temeljen zadaće: zaštite suverenosti i neovisnosti te obrane teritorijalne cjelovitosti. Nadalje daje viziju izgradnje i razvoja oružanih snaga koje su sposobne odgovoriti pretpostavljenim sigurnosnim izazovima i ugrozama s ciljem zaštite nacionalnih vrijednosti i vitalnih nacionalnih interesa te doprinosi promicanju tih vrijednosti, jačanju međunarodne sigurnosti, stabilnosti i potpori miru.

Vojna strategija ostvaruje svoje ciljeve primjenom oružane sile, koja se upotrebljava samo onda kada su ostala sredstva nacionalne moći nedostatna za zaštitu nacionalni vrijednosti i vitalnih nacionalnih interesa.

Za ostvarenje tih ciljeva vojna strategija koristi gotove snage, u hrvatskom slučaju gardijske brigade, kao osnovnu udarnu snagu vojske uz oslonac na pričuvne snage oružanih snaga kao i uz iskorištavanje svih resursa države za brzo i učinkovito prisiljavanje protivnika na uspostavu mira kao krajnjeg političkog cilja.

U predmete istraživanja strategije, odnosno vojne strategije može se ubrojiti: istraživanje čimbenika oružane borbe, istraživanje odrednica i fizionomije budućih sukoba, znanstvena raščlamba međunarodnog položaja zemlje važnijih međunarodnih događaja s gledišta strategijskog položaja zemlje, istraživanje najpovoljnije veličine i strukture oružanih snaga u miru i sukobu, raščlamba odnosa, odrednica i namjena grana i rodova oružanih snaga, sustavno istraživanje svih oblika borbene spremnosti sa stanovišta strateškog iznenađenja, istraživanje utjecaja suvremenog oružja na organizaciju i ustroj oružanih snaga, razrada teorije strateškog planiranja, izučavanje mogućeg protivnika (danas terorizam kao globalna prijetnja), raščlamba mirnodopskih i ratnih iskustava, te iskustava iz mirovnih operacija i operacija odgovora na krize gdje su oružane snage bile uključene u njihovu provedbu.

Oružana borba postala je u strateškim odnosima jedinstven i integralan proces u koji su uključene sve grane oružanih snaga ako se želi postići uspjeh u oružanoj borbi. Zbog toga i strategija mora biti jedinstvena znanstvena disciplina za sve grane oružanih snaga.