Zasićenost kisikom (simbol SO2) (uobičajeno saturacija) je relativna mjera zsasićenosti kisikom, odnosno koncentracije kisika u datom mediju kao udio maksimalne koncentracije koja se može otopiti u tom mediju, na datoj temperaturi. Može se mjeriti sondom za otopljeni kisik kao što je senzor kisika ili optoda u tekućim medijima, obično vodi. Standardna jedinica zasićenosti kisikom je postotak (%).
Saturacija kisikom se može mjeriti regionalno i neinvazivno. Arterijska zasićenost kisikom (SaO2) se obično mjeri pomoću pulsne oksimetrije. Zasićenost tkiva na perifernoj skali može se mjeriti pomoću . Ova tehnika se može primijeniti i na mišiće i na mozak.
U medicini
U medicini, zasićenost kisikom odnosi se na oksigenaciju, ili kada molekule kisika () uđu u tijelesna tkiva. U ovom slučaju krv se oksigenira u plućima, gdje molekule kisika putuju iz zraka u krv. Zasićenost kisikom (() sats) mjeri postotak mjesta vezivanja hemoglobina u krvotoku koje zauzima kisik. Ribe, beskičmenjaci, biljke i aerobne bakterije trebaju kisik.
Otopljeni okolišni kisik
thumb|upright=1.4|Nivo rastvorenog kiseonika potreban različitim vrstama u Chesapeake Bayu (SAD) U vodenim okruženjima, zasićenost kisikom je odnos koncentracije "rastvorenog kisika" (DO, O2) i maksimalne količine kisika koja će se rastvoriti u tom vodenom tijelu, na temperaturi i pritisku koji predstavljaju stabilne ravnotežne uslove. Dobro aerirana voda (kao što je brzi potok) bez proizvođača ili potrošača kisika je 100% zasićena.
Stajaća voda može postati donekle prezasićena kisikom (tj. dostići više od 100% zasićenja) bilo zbog prisustva fotosintetskih proizvođača vodenog kisika ili zbog sporog uspostavljanja ravnoteže nakon promjene atmosferskih uvjeta. Stajaća voda u prisustvu raspadajuće materije obično će imati koncentraciju kisika mnogo manju od 100%, što je zbog toga što su anaerobne bakterije mnogo manje efikasne u razgradnji organskog materijala. Slično kao i u vodi, koncentracija kisika također ima ključnu ulogu u razgradnji organske tvari u tlu. Veća zasićenost kisikom omogućava aerobnim bakterijama da opstanu, što razgrađuje raspadajuću organsku tvar u tlu mnogo efikasnije od anaerobnih bakterija. Dakle, tla s visokom zasićenošću kisikom imat će manje organske tvari po volumenu od onih s niskom zasićenošću kisikom.
Oksigenacija okoliša može biti važna za održivost određenog ekosistema. Američka agencija za zaštitu okoliša objavila je tabelu maksimalne ravnotežne koncentracije rastvorenog kisika u odnosu na temperaturu pri atmosferskom pritisku. Optimalni nivoi rastvorenog kisika u estuariju su viši od šest ppm. Nedovoljno kisika (okolinska hipoksija), često uzrokovana raspadanjem organske materije i zagađenjem hranjivim tvarima, može se javiti u vodenim površinama kao što su ribnjaci i rijeke, što ima tendenciju da suzbije prisustvo aerobnih organizama poput riba. Deoksigenacija povećava relativnu populaciju anaerobnih organizama poput biljaka i nekih bakterija, što rezultira pomorom riba i drugim neželjenim događajima. Krajnji efekat je promjena ravnoteže prirode povećanjem koncentracije anaerobnih u odnosu na aerobne vrste.
Također pogledajte Nedostatak kisika
Reference
Kategorija:Ekologija Kategorija:Krv Kategorija:Indikatori kvaliteta vode Kategorija:Kisik Kategorija:Medicinska terminologija