Ljubuški je grad u Bosni i Hercegovini. Grad je smješten s lijeve strane obale Trebižata, rijeci na kojoj se nalaze brojni slapovi od kojih su najpoznatiji Kravica i Koćuša.
Pored svojih prirodnih ljepota Ljubuški je također poznat po velikoj kulturnoj i povijesnoj baštini.
Na raznim lokalitetima mogu se naći ostaci iz gotovo svakog razdoblja ljudske povijesti, od kojih vrijedi izdvojiti: starorimski logor u Gračinama, Humačku ploču, Stari grad Ljubuški, te stećke na nekropolama u Studencima i Bijači te Zvirićima.
Na športskoj razini su prije svega zapaženi uspjesi rukometnog kluba HRK Izviđač.
Zemljopis
Klima
Klima je umjerena mediteranska s 2300 sunčanih sati tijekom godine.
Položaj
Ljubuški se nalazi u samom zapadu Hercegovine uz granicu Republike Hrvatske. Susjedne općine su Čitluk na istoku i Grude na zapadu te gradovi Široki Brijeg na sjeveru i Čapljina prema jugu, te s hrvatske strane Metković i Vrgorac na zapadu. Grad Ljubuški se nalazi na značajnim prometnicama prema Mostaru (36 km), Makarskoj (55 km), Splitu (120 km), Dubrovniku (130 km) i Sarajevu (170 km).
U prijašnje doba je Ljubuški također bio i upravno središte zapadne Hercegovine, no taj status je izgubio povlačenjem novih županijskih granica sredonim 1990-ih. U okviru današnje zapadnohercegovačke županije se Ljubuški nalazi na njenom južnom kraju, dok je ulogu centra i središta preuzeo Široki Brijeg.
Područje grada pokriva površinu od 292,7 km²,Opći podaci o zapadnohercegovačkoj županiji . Pronađeno na: www.fzs.ba, 19. travnja 2009. a područje grada se prostire od vrha Buturovice u Ljubuško polje prema Trebižatu.
Naseljena mjesta
Grad Ljubuški sačinjavaju sljedeća naseljena mjesta:2.2. Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima, popis.gov.ba, preuzeto 23. travnja 2019.
Bijača, Cerno, Crnopod, Crveni Grm, Dole, Grab, Grabovnik, Gradska, Greda, Grljevići, Hardomilje, Hrašljani, Humac, Kašće, Klobuk, Lipno, Lisice, Ljubuški, Miletina, Mostarska Vrata, Orahovlje, Otok, Pregrađe, Proboj, Prolog, Radišići, Stubica, Studenci, Šipovača, Teskera, Vašarovići, Veljaci, Vitina, Vojnići i Zvirići.
Krajolik i priroda minijatura|desno|200px|Panorama Ljubuškog Uz poznati krški hercegovački reljef Ljubuški ima više plodnih polja. Najpoznatija su Ljubuško, Veljačko, Vitinsko, Rastok i Beriš, koja natapa rijeka Trebižat. Od brojnih pritoka, koje ljubuški kraj čine najbogatijim vodom u cijeloj Hercegovini, vrijedi spomenuti Vriošticu koja izvire u Vitini, te Studenčicu koja izvire u Studencima i natapa Studenačko polje.
U gradu ima oko 10.000 ha pašnjaka i oko 16.000 ha šuma, uglavnom listopadna drveća: hrasta, graba, jasena, klena, drijena i krškoga grmlja. Najviši planinski vrh na području grada je oko 959 metara visoki Vrlosinj, s kojeg se vidi i Jadransko more.
Stanovništvo
Popis stanovništva u župi Veljaci 1844.
Za potrebe Hercegovačke franjevačke provincije mjesni župnik fra Pile Ančić i kapelan fra Jozo Vrljić napravili su popis župljana u župi Veljaci ili Ljubuški na dan 16. srpnja 1844. godine. Ispod su demografski podatci o narečenoj župi:
Stanovništvo župe Veljaci 1844. naselje broj kuća stanovništvoVeljaci 60 308Vitina 65 402Proboj 27 190Radišići 64 391Podljubuški 68 413Studenci 37 251Vitaljina 16 115Teskera 9 72Ardomilj 11 79Zvirići 29 174Bijača 13 84Prolog 100 785Crveni Grm 33 192Lisice 13 83Vašarovići 26 212Grab/Orahovlje/ Ljutovlje 35 209Grabovnik 18 114Hotok 28 186Greda 18 144Vojnići 16 110Šipovača 24 132Klobuk 45 220ukupno 670 4173
Popisi 1971. – 1991.
Stanovništvo općine Ljubuški godina popisa 1991. 1981. 1971.
Hrvati26.127 (92,19 %)25.334 (91,77 %)26.198 (92,67 %)Muslimani 1592 (5,61 %) 1498 (5,42 %)1812 (6,40 %)Srbi 65 (0,22 %) 83 (0,30 %)118 (0,41 %)Jugoslaveni227 (0,80 %)515 (1,86 %)49 (0,17 %)ostali i nepoznato329 (1,16 %)173 (0,62 %)92 (0,32 %)ukupno28.34027.60328.269
Ljubuški (naseljeno mjesto), nacionalni sastav
Ljubuški godina popisa 1991.Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993. 1981. 1971. Hrvati2658 (63,31 %)2164 (58,48 %)1328 (47,36 %)Muslimani 1174 (27,96 %)1037 (28,02 %)1308 (46,64 %) Srbi 53 (1,26 %)51 (1,37 %)88 (3,13 %) Jugoslaveni180 (4,28 %)413 (11,16 %)43 (1,53 %)ostali i nepoznato133 (3,16 %)35 (0,94 %)37 (1,31 %)ukupno419837002804
Popis 2013.
Stanovništvo grada Ljubuškog godina popisa 2013.Hrvati27.271 (96,76 %)Bošnjaci707 (2,51 %)Srbi41 (0,15 %) ostali i nepoznato165 (0,59 %)ukupno28.184 Ljubuški – naseljeno mjesto godina popisa 2013.Hrvati3352 (83,32 %) Bošnjaci572 (14,22 %)Srbi18 (0,45 %) ostali i nepoznato81 (2,01 %)ukupno4023
Uprava i politika
Uprava
Najviši izvršni organ je gradonačelnik Ljubuškog. Trenutačni gradonačelnik je Nevenko Barbarić iz HDZ-a BiH.
Legislativni organ u Gradu Ljubuškom je Gradsko vijeće kojemu je predsjednik Toni Kraljević iz HDZ-a BiH. Gradsko vijeće ukupno ima 24 člana.
Politika
Na posljednjim lokalnim izborima održanim 2012. HDZ BiH je u Ljubuškom dobio 47,7 % glasova. Slijedila ga je HSP BiH s osvojenih 6 mandata s 23,1 % glasova, a treća stranka bio je HDZ 1990 s četiri osvojena mandata s 10,4 % glasova.Lokalni izbori 2012: potvrđeni rezultati. Izbori za općinsko vijeće: Općina Ljubuški. Izbori.ba. Preuzeto 26. listopada 2013. U rujnu 2013. zbog neslaganja s vodstvom stranke, 5 od 6 vijećnika HSP-a BiH napustilo je stranku,Petar Majić i još 4 gradska vijećnika HSP-a napustili stranku. Ljubuski.net, 4. rujna 2013. Preuzeto 26. listopada 2013. a kasnije su se dvojica pridružila Stranci pravde i povjerenja Živka Budimira.Osnovana podružnica SPP Ljubuški . Ljubuški portal, 16. studenog 2013. Preuzeto 19. studenog 2013.
Na zadnjim izborima 2012. za (grado)načelnika je izabran Nevenko Brbarić iz HDZ-a BiH. Pobijedio je s 50,04 % glasova, drugoplasirani je bio Stanko Primorac iz HSP-a BiH s 34,35 % osvojenih glasova.Lokalni izbori 2012: potvrđeni rezultati. Izbori za nečelnika: Općina Ljubuški. Izbori.ba. Preuzeto 26. listopada 2013.
stranka broj zastupnika trenutni broj zastupnika 2000. 2004. 2008. 2012. HDZ BiH HDZ 1990 NSRB SPP HPB HSP BiH neovisni Izvori:
Povijest
Antičko doba
mini|200px|Trg kralja Tomislava Ljubuški kraj s obiljem vode, bogatstvom flore i faune, zacijelo je bio nastanjem u prapovijesno doba, o čemu svjedoče kameni, koštani i metalni nalazi, koji se čuvaju u Muzeju Franjevačkoga samostana Humac, najstarijemu muzeju u BiH, utemeljenom 1884. Prvi poznati stanovnici bili su Iliri, najvjerojatnije u početku Daorsi, koje su potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. Od njih su ostale brojne grobne kamene gomile i utvrđene gradine po padinama i vrhuncima brda.
Prema nekim teorijama, starovjekovna Troja nalazila se je na području Ljubuškog. O tome je snimljen dokumentarni film Troja u Ljubuškom o Kreši Vujeviću koji je preko 20 godina proučavao trojanske ratove, Homerov lik i djelo te odgonetnuo gotovo sve tajne Ilijade. Teze i rad mu je podupirao povjesničar Đuro Basler. Dokumentarni film "Troja u Ljubuškom" Ljubuski.net. Pristupljeno 12. prosinca 2019.
Rimljani su u 3. stoljeće pr. Kr. zaratili s Ilirima i konačno ih pokorili početkom 1. stoljeća. Ljubuški je u upravnom smislu potpao pod Naronitanski konvent (okrug), čiji je glavni grad bila Narona, danas Vid pored Metkovića. U šest stoljeća rimskoga vladanja ostalo je dosta spomenika. Znamo poimence za dva naselja.
Prvo je bila putna postaja Bigeste, koja je ležala na vojnoj cesti Salona (Solin) – Narona (Vid), oko čijega smještaja postoji dvojba među arheolozima. Jedni je smještaju u Humac, a drugi u Radišiće, nedaleko od Ljubuškoga. Drugo naselje Pagus Scunasticus, u predjelu Mostarskih Vrata, podigli su isluženi vojnici – veterani, koji su u znak zahvalnosti radi dodjele zemlje podigli spomenik rimskome caru Tiberiju. Na Humcu, u blizini Franjevačkoga samostana, na lokalitetu Gračine, otkopani su ostaci rimskoga vojnoga kompleksa, koji se obično naziva Bigeste.
U jednome dijelu objekta nalazilo se kupalište sa saunom, koje se zagrijavalo podzemnim sustavom za grijanje (hypocausis). U mini|200px|Svetište sv. Ante na Humcu objektu su pronađeni brojni ostaci keramike, vrčeva, svjetiljaka, vaza, novčića, nakita, prstenja, fibula, stakla, alata i oružja. Čini se da je riječ o pratećem objektu uz vojni logor (canabae). Po brojnim nadgrobnim natpisima znamo da su u Ljubuškom boravili dijelovi rimskih legija: Legio VII, Legio IV. Flavia Felix, Legio VIII. Augusta, te pomoćne vojne postrojbe, kohorte: Cohors I. Belgarum, Cohors I. Lucensium, Cohors III. Alpinorum i druge.
Premda nisu posebno istražene, u Ljubuškom su zasigurno egzistirala brojna poljoprivredna imanja, villae rusticae. Zna se da su postojale i ranokršćanske crkve, bazilike, od kojih prednjače one u Vojnićima, Vitini, Proboju i Crvenom Grmu.
Srednji vijek
Krajem antike i početkom srednjeg vijeka velikim migracijama naroda ljubuški kraj počinje nazadovati. Hrvati doseljeni u 7. stoljeću zatječu takvo stanje. Spomenici iz razdoblja ranoga srednjega vijeka rijetki su. Ljubuški je vjerojatno ulazio u sastav hrvatske županije Rastoke, koju u 10. st. spominje bizantski povjesničar car Konstantin Porfirogenet. Iz tog doba zanimljivi su nalazi karolinškoga oružja, mačeva i ostruga, te Ljubuške ploče, kamena spomenika s cvjetnim pleternim ukrasom, tipičnim za starohrvatsko ranoromaničko razdoblje 9. – 11. st. Ipak, najčuveniji je spomenik ljubuškoga kraja Humačka ploča, natpis na starohrvatskoj ćirilici s primjesama dvaju glagoljska slova. Govori o gradnji crkve sv. Mihovila, koju podiže izvjesni Kresimir i njegova žena. mini|200px|Humačka ploča
Po brojnosti značajni su srednjovjekovni spomenici stećci, kojih je na 45 lokaliteta evidentirano oko 600 primjeraka (Studenci, Klobuk, Zvirići, Bijača, Hardomilje, Grab, Veljaci i dr.). U 14. – 15. st. podignuta je na vrhu Buturovice tvrđava, koja se obično pripisuje hercegu Stjepanu, premda je starija od njega. Osim hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih sinova ističu se u 15. st. velikaši Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići. Krajem 14. st. spominje se i selo Veljaci, koje je (samoproglašeni) kralj Bosne, Hrvatske i Dalmacije Dabiša darovao svojoj kćerci Stani. U pisanim izvorima Ljubuški se prvi put spominje 1444. pod nazivom Lubussa. Zna se da je imao podgrađe i crkvu, vjerojatno na predjelu Crkvina oko današnje crkve sv. Kate u središtu grada, gdje je pronađena dobro klesana kamena nadgrobna ploča.
U Ljubušku krajinu prvi franjevci došli su još za vrijeme Kotromanića i tu su osnovali svoj samostan početkom 15. stoljeća.Hrvatsko kulturno vijeće Ljubomir Škrinjar: Uz 67. obljetnicu ubojstva hercegovačkih franjevaca. Humac, Široki Brijeg, Vrgorac, Radimlje – da se ne zaboravi, 9. veljače 2012. (pristupljeno 23. listopada 2016.)
Osmansko carstvo
Ljubuški je pao u turske ruke vjerojatno 1472. ubrzo nakon pada Počitelja. Turci su učvrstili i proširili tvrđavu, dogradili bedeme s puškarnicama i blizu tvrđave podigli džamiju, čiji je graditelj 1558. bio konvertit Nesuh-aga Vučjaković. Ljubuški, koji je u osmansko doba imao status kale (tvrđave), pripadao je Imotskom kadiluku do 1718., a nakon toga sam postaje sjedištem kadije. U to doba često ga napadaju hajduci iz Primorja i Dalmatinske zagore.
Sredinom 16. stoljeća (1563.g) Turci su srušili franjevački samostan i crkvu, a 1699. zabranjuju franjevcima pastoralnu djelatnost.
Znamenit čovjek iz 18. st. svakako je fra Lovro Šitović, pisac hrvatske gramatike i pismarice, inače podrijetlom musliman, rodom iz Ljubuškoga. U 19. st. za Ali-age Rizvanbegovića u Veljačkom polju uzgaja se riža i sade se masline.
Austro-Ugarska